Napustila nas je Fata Korić Ibrahimbegović (1923-2021).
Gradiščanka koja je širinom svoje duše i toplinom svoga srca bila majka i baka svih nas.
Ko god je imao priliku da se dotakne njene ruke i provede koji čas uz nju shvatio bi da pred sobom ima divnu knjigu gradiške povijesti (ali i sadašnjosti) iz koje nam se davala samo najljepša lekcija i najtoplija priča.
Nije to ni čudo – budući da je porodično poticala i formirala se kroz dva sloja društvene ljestvice – onog svešteničkog (bosanskih hafiza i imama) ali i onog zanatskog koji je narodu Gradiške donio mir kroz borbu ali u istinskom bratstvu i jedinstvu.
Takav familijarni sklop omogućio je da Fata, od čuvenog Haki-bega Reufbegovića prozvana ‘Gara’ pobere od svega najbolje i izraste u bistro, vispreno i vrijedno djevojče.
Fata je bila naša majka.
Fatu je volio ovaj grad. I ona je voljela njega.
Dala mu je svoj osmijeh, svoju pjesmu. Glumački korak. Ton. Takt.
Fenjeri uz Savu treptali su od njenih sevdisanja.
Kako je živjela Gradiška u Fatinom djetinjstvu najbolje kazuje da su tih godina i Muslimani farbali jaja svojoj djeci da ne budu žalosna.
To je bilo vrijeme kad su protu Subotića pozdravljali uz rukoljub na savskom keju ona i njena majka. To je bilo vrijeme kad je Fata ustajala u Divjakovom autobusu da osjedeli proto sjedne.
To je bilo vrijeme kada je muzika iz kafana stajala kad bi umro ugledan Musliman poput Haki-bega.
Onda je došao rat i Fatini su bili uz svoje komšije Srbe. Zato je drugo ime za nju – Veličina i Dostojanstvo.
Ona je gradila ovaj grad. I ovaj grad staje u njeno srce.
Dok je svilenih hastala i djulabija – i dok ih bude bilo – ovaj Grad treba da zna – da je pravi put – put po taktovima Fatine pjesme i Fatine ljubavne necujne melodije – koja se ustvari pjeva srcem.
Putuj Gradiščanko i neka ti je vječan spomen.
Pratite ”Micro mrežu” na društvenim mrežama:
