Ok, hajde, skontali smo da je vrijeme da se nađe posao, da se počne od te nule na računu i prošli smo sve oglase za posao, i kao i svaki sljedeći građanin „bez veze“, nismo se uspjeli zaposliti.
Ni na pola radnog vremena, ni na crno, ni na bijelo, a o tome da nas neko prijavi i osigura… Pa Bože, gdje to još ima, tu gdje živiš, to je Bosna i Hercegovina, čovječe.
Prošlo je par mjeseci, septembar traje, sad će i oktobar a i Nova godina će doletjeti. Iako nemamo posla, mi ipak razmišljamo gdje da se `ladimo na otvorenom, jer na sreću naša vlast plati 5 000KM za neku pjevaljku na otvorenom, pa imam gdje otići sa tri`jes prvog na prvi.
Jeste li se ikad zapitali kako je onim radnicima sa malom platom, da li oni pucaju od posla? Trgovci, konobari, oni u autopraoni, kladionici, rade li oni mnogo? Na licu im je uvijek osmijeh, iako su u većini slučajeva neljudi, ali nema veze. Tu je onaj njihov kez, koji ti još više s*ebe dan, kad ih vidiš. Da li oni pucaju od posla? Ne znam, ali znam ko ne puca. Evo, ja sam prva, a poslije mene dolaze Bakir, Dodik… Nama je lijepo, njima novac u džep, a ja nemam šta ni izvaditi iz džepa.
Trudiš se voljeti svoju domovinu, glumiti patriotu i željeti živjeti ovdje, a ne ići u onu „prokletu“, pod navodnicima je prokleta jer je otvorila više radnih mjesta za nas od ove rupe u kojoj živimo, Njemačku, voziti mečku, jesti Šogeten i piti ultramegagiga ukusne jogurte. Ja želim da se svako jutro probudim u svom rodnom kraju, gdje mi niko neće ponuditi mogućnost za napretkom, usavršavanjem.
Ne, mi nemamo to, i treba da počnem voljeti „prokletu“ zemlju. Voljeti i željeti ostaviti kičmu u drugoj državi, gdje će neko da me poštuje i uvažava moj rad i trud, to trebam.
Ono što imamo ovdje su Bakir, Dodik i onaj treći, prezime mi ne naumpada (mora da je manje na TVu od ove dvojice). Sa svojih 25 godina, diplomom fakulteta, idem da ležim i gledam kako propadamo, jer više ništa ne mogu da učinim. Možda i sa bratom nastavim tražiti posao, kojeg nećemo naći, ali eto… Pucaj od posla!
