Od pletenje sepeta, starog zanata kojeg je naučio u djetinjstvu, Savo Vidović iz Krajčinovaca kod Gradiške ne odustaje ni poslije pola vijeka. Pored ostalih poslova u domaćinstvu, on dnevno isplete bar po jedan sepet. Ima ih desetine u svakoj prostoriji, a najviše pod šupom koja je Savina improvizovana radionica.
”Ljeti, dok je toplo vrijeme, sepete najčešće pletem pod šupom ili vani, u dvorištu, ispod kruške, a zimi to radim u kući, pored peći. To mi je stalno pri ruci, jer imam i drugih poslova i zanimacija ali, kada god sam slobodan, sjedam na mali drveni stolac i uplićem ljeskovinu, motam, okrećem i obrćem, utvrđujem poplet da sepet lijepo izgleda i dugo traje”, priča Savo pored kojeg je gomila sepeta.
Kaže da ih sada, na stanju, ima 60 i da ih je sve, uz asistenciju supruge Gospove ispleo za dva mjeseca, u vrijeme epidemije korone.
”Gospova je nekada sa mnom plela sepete, utvrđivala dno i motala obluke, birala i dodavala materijal, ali je odustala, nekako posustala, pokolebala se. Kada neko dođe da kupi sepet, e tu je Gospova aktivna; ona ga prodaje, ugovara cijenu, od toga nije odustala. Činjenica je, neću dušu da griješim, dok radim donese mi kafu, razgovara sa mnom, što mi je opet od koristi i od pomoći”, opisuje Savo Gospovinu ulogu u očuvanju drevnog zanata kojeg je naslijedio od oca.
”Nas dvoje smo stalno u poslu. Obrađujemo zemlju, sadimo povrće, uzgajamo stoku… Imamo i zaprežna kola i konja, kao pouzdano prevozno sredstvo za sepete i druge terete”, salutira Gospova, koja je u Krajčinovce, nakon udaje za Savu prije 35 godina, došla iz Karanovca kod Banjaluke.
Njih dvoje imaju šestoro djece i svi su, osim jednog sina koji živi u istom domaćinstvu, pronašli svoje životne puteve.
”Sepet uvijek može da se proda. Od toga, kao i drugih poslova, djecu smo školovali. Hvala bogu, svi su dobro, primjerni su, niko se u selu na njih nije požalio. Naučili smo ih da se moraju boriti, raditi i biti pošteni, iskreni i vrijedni, stalno se boriti da ostvare svoje ciljeve”, pričaju Savo i Gospova.
O sepetima i njihovoj upotrebi u seoskim domaćinstvima imaju široku teoriju.
”Tehnologija napreduje, sve se modernizuje, ali je sepet nezamjenjiv u svakoj kući, na seoskom imanju. U sepetu se najbolje čuvaju voće i povrće, a koristi se i za kukuruz, potom za ogrijevno drvo, u sepetu je najpodesnije gnijezdo za kokoške, služi i kao suvenir”, navodi Savo Vidović za šta, gdje i kome služi sepet.
Čak su, prvih godina nakon Drugog svjetskog rata, kada su putevi bili loši, a nije bilo prevoznih sredstava, saznali smo u Krajčinovcima, mještani u sepetima na ramenu nosili djecu na vakcinisanje u Vrbašku ili đake u jesen i proljeće prenosili preko nabujalih potoka i rječica, na putu do škole.
Muški i ženski sepet
Na hrpi sepeta koju je izložio na uvid novinaru portala Srpskainfo razlikuju se, kaže Savo, muški i ženski.
”Muški sepeti su veliki, u njih stane duplo više nego u ženski. To je logično. Nekada je sepet bio nezamjenjiv prilikom ručnog branja kukuruza. Ovaj posao zajedno su radili muškarci i žene. Naravno, nisu mogli ravnopravno nositi isti teret i zato su se žene oduvijek pleli manji sepeti, koji su nazvani ženskim”, objasnio nam je Savo Vidović, jedini pletar sepeta u Krajčinovcima i okolini.
/Srpskainfo/
