Za sanaciju i izgradnju saobraćajnica u Srpskoj u ovoj godini planirano je oko 25 miliona maraka.
Iako ova cifra, na prvi pogled, zvuči kao ogromna, ne treba biti previše upućen da bi se zaključilo da ona nije dovoljna ni da zakrpi manji dio problematičnih dionica, odnosno puteva prepunih rupa poput švajcarskog sira.
Ne odnosi se to samo na seoska područja, već i na urbane sredine, gdje, kada pređete preko šahta ili udarne rupe, imate osjećaj da će vam otpasti točak.
Prosječan vozač, uvjeren sam, kroz plaćanje goriva svoju jednu platu svake godine izdvoji na akcize, a zauzvrat dobije saobraćajnice nalik oranju, takve da, ako mu najbolji prijatelj nije automehaničar, i kod njega ostavlja još jednu platu.
Brojna istraživanja, u godinama iza nas, pokazala su da su nam putevi među najlošijim u Evropi, tako da nikog ne treba da čudi to što nas iz dana u dan šokiraju vijesti iz crne hronike.
Loš put nije samo bezbjednosni problem, već i ekonomski. Recimo, zašto bi nam se turista ponovo vratio, ili nas nekom svom poznaniku preporučio, ako ovdje ošteti svoj automobil?
Putna infrastruktura bilo koje države nešto je što prvo uoči bilo ko iz vana. Ovdje se, vjerujem, frapira kada vidi kuda mi vozimo.
Ruku na srce, svake godine se ulaže. Dobijamo nove kilometre autoputeva, ali i magistralnih i regionalnih puteva. Ali, dalo bi se diskutovati i o kvalitetu tih radova.
Sve u svemu, kada se podvuče crta, ne možemo biti zadovoljni. Za namete koje plaćamo, u ova krizna vremena, gdje nam je svaka marka bitna, trebalo bi da dobijemo mnogo više.
/Dragan Sladojević/Nezavisne/
