Danas ti treba snaga i hrabrost. Moraš biti ratnik, grabiti rukama i skupljati ruke kad treba nekoga utješiti, ohrabriti i učiniti posebnim. Tako ti govore! Kiše sujete će ti se spuštati niz obraze. Postaćeš robot, koji svakodnevno reprodukuje tuđe riječi, misleći da je sve ono u tvojoj glavi pogrešno.
Tako su te učili, svi oni koji se boje konkurencije u tim malim glavama. Strogoća je bila mjerilo “dobrog” i kvalitetnog vaspitanja. Samo u okvirima primitivnih i pomalo prevaziđenih ljudi. Ti ljudi se obično zaborave, treptajem jednog oka. Sigurno im trebamo ovakvi, bez stava, naučeni da ćutimo, prihvatamo i puštamo da sve stvari izgledaju onako kako drugi žele.
Dok skupljaš umorne ruke, naslonjen na neki orunuli zid školskog hodnika, ne razmišljaš mnogo. Lice ti je blijedo, zato što se u tebi lome i počivaju neki naizgled drugačiji pravci. U vremenu kada se osjećaš kao Bukovski i silno želiš da popljuješ sve što hoda. Sve dok ne pronađeš mapu, koja leži zarobljena između velikih talasa i nepreglednih daljina mora. Shvatiš kako nježnost mora ostati mlada, zauvijek. Nježenost prema drugima, snaga dobrote, požrtvovanosti i hrabrosti, proteže se na svim mapama života.
Ucrtah tako na kartu života, jednu lijepu i nikako izbrisivu stranicu. Kad ti neko ponosan, hrabar, pametan i pun ljubavi prema životu pruži ruke. Ruke koje su toliko toga ponijele na svojim dlanovima. Spremne da zagrle sve što je tužno i bespomoćno, srećno i puno vedrine. U tim očima se skupilo million planeta, govore ti da uvijek trebaš imati svoj trenutak. Trenutak kada stvaraš, za sebe i druge. Onda kada vjeruješ sebi i drugima, spreman da ćeš se nekad okliznuti i pasti. Ponekad ćeš analizirati, razmišljati i istrajati, dok te neko bude gazio pogledom. Ti ćeš i dalje disati, siguran da to možeš. Ostavićeš svoj prostor prazan i dovoljno maštovit da tvoje sunce nikad neće biti crno.
Vjerovatno zbog tog čistog i žutog sunca, tražiš slamku spasa. Među dobrim i iskrenim, ljudima čije misli žive i dišu u ravnini tvoga hoda. Pronalaziš lik roditelja, onog koji će kreirati svijet u tvojim pogledima. Da se ugledamo na dobre i iskrene pedagoge. Koji će nas učiti umjetnosti življenja. Oni vrlo dobro znaju da su najbolji umjetnici za život i umjetnost življenja. Neko ko grli kao majka i dovoljno hrabro ostaje uz nas. Majka koja skuplja uspomene po džepovima. Piše u nadi da čovjek preboli, sve što ne može popraviti. Jer ona nije majstor, već majka. Ona se ne para, niti krpi. Pola mjeseca bistri oko svojim suzama, misleći da će tako zaustaviti sve kiše. Kiše koje su se sakrile u uglu njenog oka. Neće pustiti da neko umjesto nje kuva, već će spremiti hrane za mjesec dana. U takvim očima rastu nevjerovatne šume, da bistre tuđe oči. Donose nam kiseonik u gradovima punim smoga i blata. Tamo gdje prvi bijeli pokrivač nije čist, već bljuzgav.
