Pričaju mi ljudi da se sve dešava s razlogom… Da se nekad u životu moramo naviknuti na gubitke.Da ne zadržavamo osobe koje žele da nas napuste,da ih pustimo koliko god nam bilo teško…Koliko god nam se duša parala,srce cijepalo.Kakvo je to čudo od života?
Danas te ima, a sutra te već nema. Danas se smiješ sa porodicom, a sutra je ista porodica u crnom zavijena.
Danas si pored osobe koju voliš, a sutra je ta ista osoba pored druge osobe.
Danas pričaš jedno, sutra drugo.
Da je lako, nije lako. Da je sudbina, sudbina je.
Pa se pitamo zašto se čovjek udalji od stvarnosti, zašto teži za onim imaginarnim svijetom? Zašto u njemu traži utjehu znajući da je neće naći? A da je ipak negdje drugdje potraži?Da je potraži u vremenu kakvom jeste trenutno, da pruži priliku sebi i drugima oko sebe da uživa u onome sada, pa šta ako se desi da ga život iznenadi? Čovjek treba da se navikne da vlada samim sobom, pa i ako treba da se nasmije nevolji, udahne punim plućima i suprostavi joj se. Neće mu ništa biti,i ako izgubi.
Život je to, lako padneš, teško ustaneš. Ali bar kad ustaneš, ustaneš sa željom za bolje danas, bolje sutra.
Nekad je čovjek sebičan u više navrata. Čas bi ovako, čas bi onako. Volio bi da bude bolje, a on ni da prstom mrdne. Neće ili ne može? Stvarno ne razumijem.
Znajući situaciju ovakva kakva jeste, odlučila sam da na neki način budem ono što nisam nikada do sada bila. To se zove sazrijevanje i odrastanje, zar ne? Čovjek kroz život što šta prođe. Odlučila sam da promijenim svoj način života i način na koji sam od malena razmišljala. Odlučila sam da prestanem da razmišljam o negativnim stvarima i stvarima koje nisu bitne za ono što jesam i što ću nekada biti. Dala sam vremena sebi i posvetila se onome što ja zapravo volim. Pa šta i ako nekada pogriješim? Šta ako se nekada okliznem i spotaknem?
Čovjek treba da se uči na greškama.
Ponekad čovjek ne dobije ono što želi, jer možda u tom trenutku zaslužuje bolje, a nije ni svjestan.
Možda niste imali ono što ste nekada htjeli i željeli, ali upamtite da će vam život pružiti sve u neočekivanom trenutku.
Ipak nije toliko surov koliko mi zapravo mislimo.
Iskoristi ga kada imaš priliku.
Daj šansu sebi, daj šansu drugima.
Voli i budi voljen.
Zagrli dijete kada ti priđe, pruži ruku baki i pomozi joj da pređe ulicu.
Nahrani psa.
Nahrani gladne, napoji žedne, obuj bose, obuci gole.
Daj koji dinar prosjaku na ulici.
Podijeli nekoliko toplih riječi sa prijateljima.
Živi i uživaj.
Doće novi, bolji dani. Dođe ti trenutak kada bi samo plakao, histerisao, a dođe i kada bi se samo smijao. Sva su to osjećanja koja čovjek proživi i doživi.
Sjedim i ponekad mi milion stvari prođu kroz glavu…
”To treba ovako, ne onako… Ovo će biti ovako, a ne ovako… Šta ako se razočaram… Šta ako ne bude to to…”
A onda shvatim da sada zapravo niko nema vremena za svim tim silnim strahovima. Vrijeme otiče,sat otkucava, polako ali opet tako brzo. Dok se okrenem za čas prođe dan, pa onda mjesec, zatim se nižu godine. Kažem polako, ali opet tako brzo. Čudno, donekle zadivljujuće!
Čudno je to koliko je čovjek zapravo nezahvalan onome što mu život pruža, od svih mogućnosti koje ima on bira onaj najkraći put do onoga što želi, pa se pita u čemu ga je život zapravo prošao.
A onda se pokaje. Onda shvati šta je zapravo propustio. Shvati da nema nijedne uspomene, da mu je život samo bijela prazna ploča bez ikakvih ilustracija na njoj.
Čovjek kao čovjek, kao živo biće prođe, ali njegove uspomene su uvijek tu, uvijek ožive. Ne blijede, zauvijek budu ispisane na ovoj zemaljskoj ploči.
I kada je ovdje i kada je na nekom drugom boljem mjestu.
I suze su uspomene.
I osmijesi su.
Uspomene su i čari djetinjstva i igre u snijegu i svadje sa braćom i sestrama.
I izleti su uspomene.
Ožiljci takođe.
I tajne.
Maštanje.
Slike koje su uvijek tu da podsjete šta smo nekada bili i kakvi smo zapravo bili.
Čovjek treba da buden sretan na trenucima koji su ga činili srećnim, a i onim tužnim i urnebesnim koji su ga naučili nečemu.
I život je takav, sve bude i prođe, a čovjek je taj koji treba da zna i nauči šta zapravo činiti od života i odakle ga početi graditi, a da bude onakav kakav bi želio da bude.
Ukratko, dok čitaš ovo razmišljaj o svemu što bi želio da ostvariš u životu, da pronađeš sebe u nekom boljem svjetlu nemoj gubiti vrijeme, jer sat otkucava polako a opet tako brzo, žalićeš za davno izgubljenim minutama u zabludi da će biti onako kako hoćeš a da pri tome nisi ni mrdnuo prstom. Živi i uživaj ostani prepoznatljiv po onome što jesi i što želiš da budeš.
Dragana Popović, IIImt
SSTŠ, Gradiška
Subscribe na naš YouTube kanal.
Pratite ”Micro Mrežu” na Facebooku, Instagramu i Twitteru.
Besplatnu Android aplikaciju preuzmite OVDJE.
