Kao poseban i najbolje posjećen spomen kompleks u lozničkoj opštini ističe se Tršić, rodno selo neformatora srpskog jezika i tvoraca pravopisa Vuka Stefanovića Karadžića. Cijeli kompleks predstavlja selo dinarskog tipa 19. vijeka i kao takav ima posebu kulturnu i turističku vrijednost. Tršić se nalazi u Jadru, 7 km od Loznice, na putu prema Valjevu, ispod obronaka Gučeva, a kroz kompleks protiče brza i grgoljiva rečica Žeravija. Ovaj kopmleks na otvorenom proteže se na oko 5,5 ha. U njemu je sve lijepo isplanirano pa posjetioci imaju priliku da ga dožive kao kompaktnu cjelinu koja zaslužuje divljenje.

Na lijepo osmišljenom prostoru postavljeno je 35 objekata narodnog graditeljstva i svi su pod zaštitom, a čine ih: kuće, vajati, kačare, mljekare, čardaci, ambari, vodenice, crkvaTu su odnosno svi objekti koji su nekada činili staro srpsko domaćinstvo, svi lijepo uređini i otvoreni za mnogobrojne posjetioce i poštovaoce Vukovog djela kao reformatora srpskog jezika.
U tim objektima danas se nalaze: Dositejev muzej, Muzejska postava Vukovih sabora, Spomen dom seoskom učitelju, Galerija, gostinska kuća, crkva brvnara Svetog Arhangela Mihaila, vajati u kojima su smešteni stari zanati. Nas je posebno privukao vajat u kojem je smještena tkačka postavka primitivnog stroja koji se naziva “natra” jer je to bila radiona iz koje je svojevremeno izlazila gotovo sva odjeća, torbe, mutapi (za pokrivanje konja), posteljina (plahte, pokrivači, ćilimi, ponjave) i slično.
Kao posebna cjelina u okviru kompleksa izdvaja se Vukovo imanje, koje čine: Vukova spomen kuća, podignuta 1933. godine, dva vajata, kačara, čardak i ambar. Na ulasku u imanje je suvenirnica. Koja je kako kažu dobro posjećena jer svaki posjetioc za uspomenu na posjetu tršiću kupi i ponese neki od suvenira.
Kompleks je pod zaštitom države, a njime upravlja Centar za kulturu „Vuk Karadžić“ iz Loznice. U starinskoj kafani koja ne davno vrijeme miriše, na dunje i sušeno meso, a posebno se osjeća miris pšeničnog hljeba koji se tu peče.
Od Vukove porodice u Tršiću nažalost vise nema nikoga. Krajem XIX vijeka zapusjtela mu je i do temelja propala i sama kuća. Između dva svjetska rata raspoznavalo se još samo ognjište, na koje su mještani bili postavili veliku hrastovu krstaču. Godine 1933. kulturno-prosvetna društva iz Loznice i Šapca obnovila su, iz osnrva Vukovu kuću iznad sačuvanog ognjišta. Godine 1948. država je otkupila okolno imanje, koje je nekad pripadalo Vukovoj porodici, podigla još dvije zgrade, i zasadila dvorište plemenitim voćkama.
“Zamislite koji put je trebalo Vuk da pređe odavde do Beča, od prvih slova u manastiru Tronoša do reformatora srpskog jezika. Do njegovog vremena naš jezik je bio da kažemo nepriznat, a on je uspio da ga reformiše sredi i da objavi prvi riječnik. I ne samo da se bavio tim riječnikom već je zapisivao narodne i, guslarske pjesme, bio knežev sekretar i veliki borac za čast srpskog naroda”, čuli smo od kustosa koji nam još reče d gotovo svakodnevno ovdje ima posjetilaca od učenika osnovnih škola pa do vrlo poznatih naučnika i obrazovanih ljudi.
I mi smo se divili ljepoti ovog komplreksa i u mislima upućivali zahvalnost tvorcima ovog zdanja kako je zaslužio Vuk. I cijelo ovo veličanstveno zdanje kao da taži da ispoštujemo poruku Silnog cara Dušana: ”Braćo čuvajte jezik kao zenicu oka svoga. Bolje je privremeno izgubiti čak i dio teritorije nego jednu jedinu riječ iz našeg jezika, jer teritorija se u neko vrijeme može povratiti a riječ koja se izgubi, nikada, pamtite to i čuvajte jezik svoj jer on je najvažniji biljeg jednog naroda”.
Nebi nikada ni za tren smjeli ovu Dušanovu misao ni za trenutak zaboraviti jer jezik je glavo obilježje kulturnog nasleđa jednog naroda.