Teški dani koje je Darinka Dara Vidović iz Kruškika provodila njegujući supruga posljednjih pet godina okončani su njegovom smrću. Međutim, ovoj nastavnici likovnog u penziji tuga je ostala. Ipak, posljednji četvrtak u mjesecu za nju je poseban, jer za taj dan ona sebi sprema posebnu odjevnu kombinaciju, nanese donedavno zaboravljeni tamnocrveni ruž na usne i uputi se na druženje starih u njihovoj mjesnoj zajednici.
Na 500-ak metara od njene kuće nalazi se mjesni dom, iz kojeg sijaju svjetla kroz dugačke prozore. Na ulazu se osjeća miris kafe, dok su stolovi već postavljeni. Stigla je na vrijeme, a mjesto joj čuva komšinica Stoja.
„U posljednjih pet godina sam rijetko odlazila iz kuće, da ne govorim o druženjima, jer sam njegovala supruga, koji je nažalost preminuo početkom godine. Ova druženja su mi spas. Hvala Bogu pokretna sam, a nije mi ni dom daleko, pa sam posljednjeg četvrtka u mjesecu ovdje. Sa svojim komšijama ali ja bih prije rekla prijateljima“, govori Darinka Vidović.
Život nije bio blag prema njoj, kao ni prema većini komšija s kojima se druži posljednjeg četvrtka u mjesecu. Sin joj je teško povrijeđen na skijanju, nakon čega je uslijedio težak oporavak. Potom je nakon duge i teške bolesti preminuo njen suprug. Sve to je ostavilo posljedice na njeno stanje duha.
„Ja sam uvijek voljna da putujem ali sam spletom životnih okolnosti često morala biti kod kuće. Kada mi je sin nastradao, pomagala sam mu da se podigne i uspio je uz veliku borbu. Kasnije mi se razbolio pa preminuo muž, što je stvorilo jedan kamen na mojim grudima. Taj kamen spadne čim uđem ovdje u ovu prostoriju. Tu prestaje i priča i misli o negativnim stvarima, jer se okrećemo jedni drugima, igrama, opuštanju i priči“, pojašnjava ona.
Glavna odlika druženja je spontanost
Razgovor i društvene igre prijaju i Danici Šinik, kojoj teško pada stanje u društvu, pogotovo činjenica da firme koje su ona, njen suprug i komšije gradili propadaju.
“Da nema ovoga druženja gdje srećem svoje komšija i sada mogu reći prijatelje, ja ne znam kako bih pregurala mjesec. U posljednje vrijeme gledam samo kako se firme gase, slično je bilo i sa mojom, pa me boli to što smo čitav život gradili nešto i na kraju se sve srušilo. Degradirano je i školstvo i zdravstvo, to posebno znamo mi penzioneri, koji stalno nešto čekamo kod doktora. Ali opet na ovim druženjima malo se izjadamo jedni drugima, malo se podružimo uz igre i nekako to sve zaboravimo”, iskrena je Danica.
Druženja u mjesnom domu Kruškik jesu spontana ali tokom ta tri-četiri časa imaju nepisani dnevni red. Na početku ide pozdravna kafa i služenje slatkog, što traje otprilike sat vremena, a onda kreću društvene igre. Neke od tih igara nemaju naziv i imaju za cilj da razdrmaju atmosferu, dok su druge svima poznate, poput kartanja, asocijacija i ostalih. Sve igre se igraju u parovima, gdje učesnici sami biraju ekipe, a dio njih pomaže u pripremi roštilja, serviranju torte ukoliko je nekome rođendan i pospremanju. Sve je spontano i dogovor ide brzo, uz osmijeh i poštapalice. U ovom domu osobe treće životne dobi takođe slave 8. mart, Novu godinu i druge praznike, a ponekad odu zajedno i na izlet.
Sve je počelo u obližnjoj prodavnici
Tokom naše posjete organizovano je takmičenje u brzom skupljanju novina, koje se odvija tako što se 10 listova novina zalijepi u lepezu dugu 10-ak metara. Na kraju se postave stolice, a takmičari treba da nogama saviju novine pod stolicu. Pobjednici iz svakog para se dalje međusobno takmiče, sve do finalne pobjede. Biljana Spasojević je na kraju bila najbolja, pa joj je obećan poklon iznenađenja na narednom druženju. Sve je to zabilježila fotografijom Daliborka Kalajdžić, vlasnica prodavnice u Kruškiku i jedna od osoba koje su inicirale druženja starih u ovoj mjesnoj zajednici.
“Ja njih srećem svaki dan i znam kada su srećni, kada tužni, stoga sam znala da će im se ova ideja svidjeti. Tako sam jednu našu komšinicu Maru vidjela da hoda po prodavnici i nešto traži, pa je pitala šta joj treba.Kaže ona: ‘Ma samo da hoće neko doći od ovih mojih, da se malo ispričamo.’ Kada smo im predložili druženje u mjesnom domu, na početku ih je bilo svega nekoliko. Sada ih dođe više od 30 svakog četvrtka na kraju mjeseca”, prisjeća se Daliborka Kalajdžić.
Dodaje da je kroz svoj posao najčešće u kontaktu sa starim osobama, te vidi njihovu tugu, potrebu za komunikacijom i kada im nedostaje novca za kupovinu.
Tokom njihovog okupljanja ona im najčešće kuha kafu i ima ulogu arbitra tokom igara, što nije lak posao ali ona uživa njihovo povjerenje.
„Mi smo stekli međusobno povjerenje jer im ja tako spakujem neku voćkicu da ponesu, informišem ih o bitnim stvarima za njih, pa su meni dali ulogu sudije u društvenim igrama. Moram priznati da ni sama nisam očekivala da će im toliko pomoći ovo druženje ali ih viđam srećnije. One koji su u mogućnosti da dođu stalno pozivam, gdje podvlačim da je dovoljno jednom da ih zovnem. Nekako ovo naše društvo nema sluha za stare, navala je mladosti, a sve nas to čeka i stava sam da moramo imati više empatije prema ovim ljudima“, govori ona.
Mladi iz Kruškika su prepoznali značaj ovog druženja i daju mu podršku od početka
Empatija i zajednička saradnja je ponukala mlade ljude iz Sportsko-rekreativnog centra „Kruškik“ da stare osobe uključe u svoje aktivnosti, među kojima su fudbalski turnir, kotlićijada i brojne druge aktivnosti.
“Mi smo grupa mladih entuzijasta koja voli svoju mjesnu zajednicu i tako organizujemo brojne aktivnosti tokom godine. U svim tim aktivnosti treba nam dosta ljudi, tako smo uvijek imali i penzionera koji su se uključivali i pomagali nam. Kada sam jednom prilikom pitao jednog od naših komšija penzionera kako mi njemu možemo pomoći, jer su oni uvijek tu za nas, oni su rekli da vole da se druže i da im je to dovoljno. Tada nam je sinula ideja da ih možemo sve zajedno povezati”, ističe Dalibor Modrinić, član SRC “Kruškik” i jedan od inicijatora druženja u mjesnom domu.
S obzirom da je Modrinić radnik Hitne pomoći, često sreće stare osobe i svjestan je njihovih problema. Dodaje da ih često nema ko da odveze doktoru, da im kupi lijekove ili ih obiđe kada su bolesni.
Daliborov kolega, Milan Makivić, takođe član SRC “Kruškik” kaže da ne propušta ova druženja, jer tu čuje priče koje su davno zaboravljene.
“Moj otac Drago i ja smo prisutni na skoro svakom njihovom druženju. Pomažemo im u pripremi i često pravimo roštilj, kuvamo kotlić ili samo donesemo nešto od gotovih jela. Ja volim njihova druženja jer tu čujem priče koje su davno zaboravljene. S obzirom da držim kafić, meni su najzanimljivije priče o događajima u starim kafanama ovdje u Kruškiku. Ovi ljudi će vam uvijek više vratiti nego što im date, uvijek će doći na aktivnosti koje organizujete, ponuditi svoju pomoć i doprinijeti koliko mogu, pa smo srećni što im možemo ovako izaći u susret. Pogotovo kada znamo da ih ima dosta koji su zaboravljeni, usamljeni i tužni”, pojašnjava Makivić.
Usamljenost kojoj su stariji ljudi izloženi često dovodi do problema sa mentalnim zdravljem, prvenstveno depresije. To potvrđuje i studija iz 2019. godine, koja je pokazala da oko 40 odsto osoba starijih od 65 godina ima simptome depresije. Nakon pandemije virusa korona, taj broj porastao je na 50 odsto.
Stare osobe jesu često zaboravljene u sistemu, koji tjera ljude da rade više poslova, zbog čega ima ostaje manje vremena da se druže sa svojim roditeljima, ističe socijalni radnik i vlasnik Centra za pomoć u kući “Podrška”, Boris Nenad.
Naglašava da je osnova problema u udaljenosti djece i njihovih roditelja.
„Stara osoba nema dovoljno interakcija sa porodicom i društvom, dolazi do povlačenja u sebe i depresije. Taj problem ne osjeća mjesna zajednica, institucije ne reaguju ili kasno primijete problem i onda tu često nema spasa. Odnosno, teško je doći do toga da se osoba reintergriše i bude društveno prihvatljiva.”
Kada govorimo o rješenjima, Nenad zaključuje da je prvenstveno odgovornost na mjesnoj, a onda na lokalnoj zajednici, zbog čega je primjer druženja u Kruškiku izuzetno dobar i koristan.
„Oni tu imaju društvenu interakciju, priliku da provedu kvalitetno vrijeme u društvu i da se druže sa osobama približno njihovoj generaciji. Vrlo bitno u toj sferi druženja kod ove starosne dobi jesu mentalne aktivnosti i stimulacije, gdje se smanjuje rizik od kognitivnih problema. Stari kroz druženje dobijaju emocionalnu dobit i to kroz smijeh i razmjenu pozitivne energije, a po meni najbitnije je to zadovoljstvo koje osobe treće životne dobi dobijaju kroz radost, prihvaćenost i emocionalnu razmjenu. Na ovom polju najviše može uraditi mjesna zajednica jer je ona prva instanca društva, pogotovo u ruralnim krajevima, gdje je prisustvo starijih ljudi intenzivnije“, ističe on.
Primjer iz Kruškika je izuzetak, a ne pravilo
I pored dobrih rezultata koje ostvaruju, druženja starih osoba u Kruškiku nisu svemoćna. Njima mogu da prisustvuju samo ljudi koji su pokretni i žive u blizini, dok osobe narušenog zdravlja ili bez prevoza, ostaju u svojim domovima. U ostalim mjesnim zajednicama i samom gradu, sličnih aktivnosti skoro da nema. Brojni mjesni domovi su rekonstruisani ali nisu stavljeni na korištenje osobama treće životne dobi pa njihovi mještani ostaju uskraćeni i za jedan dan druženja mjesečno. Istovremeno, statistike policije opominju da su upravo starije osobe te koje odluče da same okončaju svoj život. U posljednje četiri godine, u Gradišci su se ubile 24 osobe starije od 60 godina.
Priču objavljujemo kroz projekat “Saradnja za rješenja: mediji, civilno društvo i mladi za inkluzivnije lokalne politike” u saradnji sa Mediacentrom Sarajevo, uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Njemačke putem ifa (Institut für Auslandsbeziehungen) i zivik programa finansiranja.
