”VELIKA IGRA”. Dobro došli u rat! Rat između Rusije i Ukrajine i neobjavljeni posrednički rat između Zapada i Rusije. U kome će, po proročanstvu Nikite Hruščova, stradati Evropa. Ovaj rat će stvoriti novi geopolitički haos koji će najviše naštetiti Ukrajini, Evropi i Rusiji. Nova geomterija sile promjeniće odnos snaga u svijetu i moći bez presedana. Sve što se danas dešava između Ukrajine i Rusije duboko je protiv Evrope, kao jedinstvenog geopolitičkog i ekonomskog entiteta.
Po Rudolfu Kjelenu, osnivaču geopolitike države imaju ”geopolitičku sudbinu”. Ukrajina je druga najveća evropska država. Ukrajina znači zemlja, krajina, ali i granica. Sudbina današnje Ukrajine oblikovana je kroz viševjekovne sukobe i prolazne državne aranžamne u različitim carstvima i moćnim imperijama. U njenom je najboljem interesu da njena granica sa Rusijom ne bude nova ”gvozdena zavjesa” i Berlinski zid.
Svi imaju odgovornost za svoje odluke, pa tako i Ukrajina. Izbor spoljno-političkog pravca pravo je svake države, ali ono se nikad ne odvija u bezbjednosnom vakumu, nego u poznatom geopolitičkom kontekstu i realnom vremenu. To su opcije unutar poznatih geopolitičkih koordinata i realnih mogućnosti. U stvarnosti taj izbor je u osnovi ograničen, nikada u potpunosti slobodan i potpun. Za vrijeme predsjednika Leonida Kučme, Ukrajina je vodila ”viševektorsku spoljnu politiku”, otvorene saradnje sa svima, Rusijom, SAD, EU i Kinom. Nakon njegovog odlaska Ukrajina je promjenila svoje spoljno-političko opredjeljenje i okrenula se prema EU i mogućem članstvu u NATO-u. Oružani prevrat koji se desio u Ukrajini 2014. godine, prvi je uspješni državnu udar u Evropi, nakon što su davne 1967. godine u Grčkoj generali nasilnim putem preuzeliu vlast, preko čega je Zapad ćutke prešao. Ukrajina je proglasila status vojne neutralnosti 2010. godine, a potom ga napustila 2014. godine, i najavila obnovu svog zahtjeva za članstvo u NATO-u, pa čak i za povratak statusa nuklearne sile.
Rusija je najveća evropska država i druga najmoćnija vojna sila na svijetu. Rusija je sila po inerciji, i ne treba potcjenjivati njene bezbjednosne strahove i strateške interese. Zapad ne može tek tako ignorisati interese Rusije za bezbjednim okruženjem. Rusija teško može podnijetu Ukrajinu u članstvu NATO-a. Jednako kao što SAD nisu mogle podnijeti sovjetske rakete na Kubi. Veoma je opasno za evropsku bezbjednost i stabilnost opkoljavati i gurati Rusiju u njeno teritorijalno središte, jer pod tim pritiskom može eskplodirati kako niko to ne bi želio. Stara diplomatska maksima kaže ”od Rusije je opasnija samo Rusija pritjerana uz zid”. Svijetu je potrebna mirna Rusija kao partner, a ne ratoborna Rusija satjerana u ćošak.
Rusija je izvršila vojnu invaziju na Ukrajinu, pravdajući to zaštitom tamošnjeg ruskog stanovništva i zbog korišćenja ukrajinske teritorije za treće države, za bezbjednosne prijetnje Rusiji. Nesumnjivo, vojna agresija Rusije predstavlja flagrantno kršenje međunarodnog prava, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Ukrajine. Ovim aktom vojne intervencije Rusija je praktično poništila sporazume iz Minska i istovremeno označila kraj političkog dijaloga.
Ukrajina je od početka odbijala da sprovede preuzete obaveze iz Sporazuma iz Minska, zato što ga smatra neopovoljnim za sebe. Ona nije provela ustavne reforme za region istočne Ukrajine, čak je i ukinula neka postojeća prava ruskog stanovništva u Ukrajini. S druge strane, Zapad nije ništa učinio da izvrši pritisak da Ukrajina provede mirovne sporazume, dok je Rusija zahtjevala njihovo ispunjenje, što je proizvelo lanačanu reakciju obostrano negativnih događaja.
GEOPOLITIČKI LIMB. Vodeći američki geostratezi i geopolitičari već duže vrijeme su upozoravali na ovakav ratni scenario oko Ukrajine. Diplomata Džordž Kenan, koji je kreirao američku spoljnu politiku prema SSSR u vrijeme hladnog rata, još 1990. godine, je upozoravao da je širenje NATO-a na Istok greška, koja će dovesti do agresivne reakcije Rusije. Dok je postojao SSSR Zbignjev Bžežinjski je bio autor niza prijedloga da se sruši ova komunistička ”imperija zla”. Kad se SSSR raspao, predlagao je politiku koja bi spriječila novo ujedinjenje Ukrajine i Rusije. Dok je bio živ, podržavao je članstvo Ukrajine u EU, ali ne i u NATO-u. Zalagao se za naoružavanje Ukrajine defanzivnim oružjem, ali je smatrao da se Rusiji moraju dati garancije da demokratska Ukrajina neće postati članica NATO-a.
On je bio rusofob, ali i politički realista, jer bi to bila prijetnja za Rusiju i nepotrebno širenje sukoba. Za Henrija Kisindžera, ”SAD moraju uvažiti da za Kremlj Ukrajina nikada ne može biti samo strana zemlja”, čije su istorije isprepletene i povezane u neraskidivom jedinstvu. Stiven Koen, profesor emeritus ruskih studija na Njujorškom univerztetu i Prinstonu stvar je postavio ovako: ”Šta bi se desilo da se ruska moć iznenada pojavi u Kanadi ili Meksiku i da ove zemlje riješe da se priključe Putinovoj Evroazijskoj uniji ili njegovom vojnom bloku? Američki predsjednik bi sigurno reagovao bar onoliko nasilno koliko Putin.” Profesor međunarodnih odnosa raelističke škole, Džon Miršajmer, smatra da Zapad mora da uzme u obzir ruske strateške interese i prestane da poziva Ukrajinu i Gruziju u članstvo NATO-a, već da bi ih trebalo finlandizovati. U protivnom, proročki je rekao, Rusija će oko sebe napraviti pojas ”zamrznutih konflikata”, kako bi se odbranila i zaštitila.
Problem je u tome što SAD Rusiju posmatraju na strai način, isključivo kao strateškog protivnika, kroz moralne kategorije, odnos Dobra i Zla, sa kojim nema kompromisa. I ova administracija samo nastavlja imperativnu politiku containmenta, beskompromisnog zatvaranja i obuzdavanja Rusije. Hladni rat je bio oprezno obostrano kontrolisana igra sa zajedničkim pravilima, čiji je cilj bila ravnoteža snaga. U prošlosti svijet je vidio više unilateralnih vojnih invazija velikih sila na države Avganistan, SR Jugoslaviju, Irak, Libiju, Siriju, u kojima su SAD i SSSR/Rrusija kršile međunarodno pravo. Sada SAD žele pobjedu nad Rusijom u njenom dvorištu i to stvara opasan geopolitički limb, što cijeli svijet gura u nove ratove. Najveći krimen Zapada je u tome što je od Ukrajine stvorio antirusku vlast i zemlju. Nažalost, SAD koriste Ukrajinu kao ”piona u svojoj velikoj geopolitičkoj igri”. Vojnom invazijom Rusije na Ukrajinu ta otrovna politika je sada zacementirana i sa druge strane.
FINLANDIZACIJA UKRAJINE. Nakon pada komunizma i završetka hladnog rata, SAD su postale jedina supersila u svijetu i uspostavljena je ”nova svjetska geografija moći”. Za vrijeme Hladnog rata dvije sile su ratovale daleko od svojih granica preko posredničkih zemalja. Danas se rat vodi na granicama Rusije, pred njenim vratima. To je razlika između starog i novog hladnog rata.
Opšte je poznato da nema ljubavi između velike sile i male države, jer im se interesi strateški razilaze a politike nisu komplementarne. Iskustva Finske, kao susjeda Rusije, realna su potvrda mogućnosti koegzistencije, velike sile i male zemlje. Finlandizacija je proklamovana i iznuđena neutralnost Finske zbog pritiska mnogo jače susjedne velike sile. Finska je svjesno prihvatila određene međunarodne obaveze, ostanak izvan vojnih blokova i obavezu da svoju teritoriju neće ustupati za napad na susjednu zemlju. Pedsjednici Finske Juho Kusti Pasikivi i Urho Kekonen, u kontinuitetu su vodili politku koja je uspjela izgraditi dobrosusjedsko povjerenje sa Rusijom, ali i osigurati temelj svoje državne nezavisnosti i samostalnosti. Finska je sama prihvatila princip samoograničavanja u međunarodnim odnosima, da bi očuvala svoj nacionalni opstanak i razvoj.
Rusija Ukrajinu smatra ”mekim trbuhom” svoje državne egzistencije i na tim svojim primarnim interesima gradi svoju geopolitičku strategiju. Velika Ukrajina u NATO-u, bila bi prelazak Rubikona. Ukrajina je taoc u klinču Zapada i Rusije. Zapad mora prestati pritiskati Ukrajinu da se opredjeljuje, jer će je tako gurati u konflikt sa Rusijom, koji može dovesti do raspada ove zemlje. Ukrajina pak, mora prihvatiti status tampon zone, kao trajno obilježje svoje državne pozicije, ili će se izložiti riziku stalnog konflikta sa Rusijom. Pošto Amerkanci vole djeliti lekcije drugima, uzećemo njihov primjer. Šta bi bilo da Meksiko odluči voditi antiameričku bezbjednosnu politiku i okupi za to vojno-politički blok protiv SAD. Šta bi učinila Amerika? Predsjednik Meksika Porfirio Dijaz, davno je opisao takvu situaciju kada je rekao: ”Bog tako daleko, a SAD tako blizo”. Bivši finski predsjednik Urho Kekonen je iz iskustva svoje zemlje zaključio: ”Pametne države imaju prijatelje blizu, a neprijatelje daleko”.
Aneksijom Krima Rusi su nepovratno izgubili Ukrajinu kao cijelu državu koja bi bila saveznik Rusije u budućnosti. Ovim ratom, sada je to definitivno onemogućeno.
MRTVA PLANETA. Agresija Rusije na Ukrajinu ne može se opravdati, ali se mora geopolitički osvijestiti, inače će se ponoviti kao nova tragedija. Živimo u opasnom i razvaljenom svijetu. Trijumfalizam neoliberalnog Zapada i agresivno širenje NATO-a na istok, do granica Rusije, probudio je istorijske strahove i ruski nacionalizam u posthladnoratovskom dobu. Globalne međunarodne odnose danas razdiru sukobljene unipolarne i multipolarne koncepcije svjetskog poretka, koje polarizuju svijet do krajnjih granica međusobne konfrontacije. U vrijeme hladnog rata dvije supersile su se nadmetale kao na šahovskoj tabli, kad SAD povuku potez, SSSR odgovori na drugom mjestu svijeta. Amerika sve čini da Rusiju negdje porazi. U eri ”kraja istorije”, Rusija nema gdje uzvratiti na udarac Zapada. Sabijena u svoj geopolitički prostor Rusija je prinuđena to činiti na svojim granicama u postsovjetskom susjedstvu. Od kraja hladnog rata Rusija je predlagala novu koncepciju OEBS-a, stvaranje ”Zone slobodne trgovine od Lisabona do Vladivostoka”, novu jedinstvenu i nedjeljivu arhitekturu kolektivne bezbjednosti za Evropu, ”modus vivendi” za neširenje NATO-a na istok sa zajedničkim bezbjednosnim garancijama. Sve ove prijedloge Zapad na čelu sa SAD je rezolutno odbacio.
Svijet mirno ulazi u ratnu klanicu i političku samodestrukciju. Dolazimo na rub novog svjetskog rata. Paradoksalano, strah od nuklearnog samouništenja čuva nas od toga. Ono što naše doba razlikuje od onog iz vremena hladnog rata, je gorko saznanje da danas nema velikog pokreta nesvrstanih, niti snažnih mirovnih i antiratnih pokreta širom svijeta. Nema protestnog hipi pokreta kao nekada, ne čuje se glas velikih svjetskih državnika, javnih intelektualaca i kulturnih stvaralaca i udružene osude većine javnog mnjenja svijeta protiv ratne kataklizme.
Rat Rusije i Ukrajine nije strukturna neminovnost nego inercija ”lude fatalnosti” istrajavanja svih učesnika u ”velikoj igri”. Svijet je multipolaran i ako neće da stvore novu ”gvozdenu zavjesu” i ”Kijevski zid”, Zapad i Rusija moraju se okrenuti dijalogu o bezbjednosnim garancijama. Strah Rusije od širenja NATO-a je opravdan i istorijski ukorjenjen u svijesti ruskog naroda iz traumatične prošlosti i dugotrajnog pritiska u vrijeme hladnog rata. Pravo Ukrajine da bira članstvo u međunarodnim asocijacijama je nesporno. Članstvo Ukrajine u EU je neupitna mogućnost, ali članstvo u NATO-u je danajski dar, koji tu zemlju vodi u trajnu konfrontaciju s Rusijom, što već izaziva tragične posljedice.
Stabilna Ukrajina je prvenstveno u interesu EU. Rat, ekonomska šteta i milioni novih izbjeglica mogu dovesti do destabilizacije evropskog kontinenta. Evropa može biti uništena u višemrežnim uzajamnim neprijateljstvima. Sad je najvažnije da Rusija hitno obustavi napad na Ukrajinu i stradanja ljudi. Jedno od rješenja je organizacija najšire konferencije UN o Ukrajini, i donošenje novog globalnog sporazuma o miru i bezbjednosti u svijetu. Dva su apsolutna prioriteta u tome: Ultimativno zaustavljanje daljnjeg širenja NATO-a na istok, i odluka da Ukrajina neće biti članica NATO-a, poput Austrije, Švedske i Finske, sa zajedničkim bezbjednosnim garancijama za sve, kako bi Ukrajina povratila suverenitet i teritorijalni integritet, a Evropa mir i stabilnost. Dugoročno uspostaviti Ukrajinu kao most između Rusije i Zapada. Sve drugo je put u katastrofu bez povratka.
Autor je politikolog.
Pratite ”Micro mrežu”:
