Moj pet godina stariji brat iz Prijedora me redovno dobijao u klikerima. Ja sam imao neke koje sam u razmjeni dobio, bili su krnjavi i napukli, ali su bili jedini sa kojima sam se klikerao sa ostalim klincima iz škole, u ulici ih nisam imao osim Ane.
Rado bih i nju spomenuo ali da se priča ne oduži.
Kako napreduje tvoje klikeraško znanje tako se arsenal osvježava onim boljim klikerima, pobjeda je uvijek omogućavala da se izborom suparničkog ”oružja” kompenzuje revanš. Taj moj rođak je bio ”švercer”. Moj stric, a njegov otac je radio na pijaci sa raznoraznom robom te mu uvijek donosio one najnovije, velike i one sa puno ljepšim šarama nego što su kod nas viđene.
On ih je prodavao ostalim dječacima i već tad skupljao za Apriliu. Kad god bi oni došli iz Prijedora uvijek sam ga vodio na igrališta gdje bi ‘vazda’ pazario nešto.
Mali dio pazara sam i ja dobijao, davao bi mi toliko da mogu ponekad sa dječacima na ‘Sony’ u igraonicu što su skoro otvorili u blizini.
Sjećam se da mi je ostavio dva malo teža klikera sa kojima sam stalno dobijao. Ja sam tada mogao igrati i sa starijom djecom jer svi žele da ti preuzmu ‘oružje’.
Sve dok nisam naišao na Grgu koji je u naletu bijesa što je izgubio uzeo moj kliker i zafikario preko keja u Savu, drugim sam ga ja gađao, promašio i samo sam čuo ”krc”.
Za razbijeni prozor komšijinog Forda ja sam dobio batine, a tata kaznu. Od tad se nisam nešto često klikerao, nisam mogao da prežalim ona dva. A ni rođak iz Prijedora nije dolazio, tek su nam na Slavu o Jovanjdanu došli i tad je donio Tamagoči.
Pratite ”Micro mrežu”:
