Na mjestu gdje se sada nalazi Arena i As u gradu nekad je bilo poznato “betonsko” ili “rukometno” igralište, mjesto okupljanja sve gradiške djece koja su igrala fudbal.
Još uvijek su mi vidljivi tragovi ožiljaka po tjelu nastali na tom terenu. Sa uvjek istom ekipom dječaka, uglavnom iz komšiluka te ponešto iz razreda znao sam provesti po čitav dan igrajući a nerijetko i do kasno u noć.
Ko dođe prvi termin je njegov, osim ako ne dođu stariji momci, postojala je hijerarhija, stariji se poštovao i to je nešto čega kao deficit primjetim u današnjici. Ne mari se toliko za ukazivanje poštovanja, makar minimalnog prema starijima od sebe.
Duh vremena je takav i nikom se tu zamjeriti ne može. Ti stariji su uglavnom imali i bolju loptu a i češće bi se umarali pa bi zvali i nekog od nas da ih mjenjamo, dakle opet i susretljivost sa njihove strane. Ali kad te nabiju u stomak recimo ne bude ti drago što si ušao, otrpiš i trči dalje, igra se.
To igralište je imalo i druge namene, ne ono već ono što se dešavalo pod tribinama koje su služile i kao parking, neosvjetljen, idealno mjesto za one opet malo starije kojima je auto jedina opcija gdje mogu da se vole i ko zna koliko današnjih klinaca začeto je baš pod tribinama terena koji postoji samo u sjećanjima tih generacija.
