U prethodnom članku ukazali smo na uzroke i posljedice sajberbulinga, a u ovom ćemo ukazati i na slučaj Plavog kita, primjera sajberbulinga koje su objavili razni mediji, kako bi smo i kroz ovaj primjer uvidjeli koliko je nasilje putem interneta danas raširena i opasna pojava u savremenom društvu. Analiziraćemo slučaj Plavog kita, igrice koja je ostavila tragične posljedice na djecu i mnoge mlade ljude.
- Plavi kit – Dve devojčice iz Rusije, Marija od 12 i Anastasija od 15 godina, izvršile su samoubistvo skočivši sa zgrade, a policija istražuje da li je ova tragedija povezana sa igrom “Plavi kit” koja mlade poziva na samoubistvo. Plavi kit se vratio i jeziviji je više nego ikad: Krvavi napad u ruskoj školi je povezan sa igricom smrti, koja ubija djecu u 50 koraka. Nesreća se dogodila u gradu Iževsk, a tijela polu sestara pronađena su u snegu ispod prozora stana u kome su živele. Po rečima prijatelja, obe devojčice su bile depresivne. Strahuje se da je u poslednjih nekoliko godina stotine ruske djece oduzelo sebi život, nakon što su počeli da igraju ozloglašenu onlajn igricu “Plavi kit”, koja ih kroz 50 koraka na kraju vodi u smrt.
Samo nekoliko sekundi prije smrti, Marija je na društvenoj mreži postavila fotografiju svog momka, gdje mu je uz srca i smajlije poručila “Molim te oprosti mi. Volim te puno. Znam da ćeš naći neku bolju od mene”.
Anastasija se video porukom oprostila od svih, gde je rekla “Zbogom svima! Volim vas sve! Istina je. Volim vas veoma, veoma mnogo!”.
Pre četiri meseca načelnik Odeljenja za suzbijanje sajber kriminala ruskog ministarstva unutrašnjih poslova, upozorio je da je tokom prošle godine otkriveno 1.339 onlajn grupa koje pozivaju na samoubistvo, koje su imale više od 12.000 korisnika i preko 200.000 postova.
Priča o Izazovu Plavog kita započela je sa Rinom Palenkovom. Rina, tinejdžerka koja je živjela u jugoistočnoj Rusiji, 22. novembra 2015. godine postavila je selfie na internet. Na fotografiji ona stoji napolju. Oko usta i nosa joj je vezan crni šal. Pokazuje srednji prst u kameru. Izgleda kao da je on prekriven sasušenom krvlju. Potpis slike je glasio: „Nya bye”. Narednog dana, ona je oduzela sebi život. O smrti Rine Palenkove pričalo se u određenim chat sobama najveće ruske društvene mreže VKontakte. Ti forumi su mjesta na kojima se tinejdžeri sastaju da bi pričali o svakodnevnim stvarima kao što su škola i odjeljenske simpatije, kao i nekim mračnijim temama: o depresiji, usamljenosti i samoubistvu. Razmjenjivale su se strašne priče. Sablasnost tih priča poticala je od toga koliko su stvarno one zvučale, što se često postizavalo putem lažnih slika ili dotjeranih snimaka. To je online ekvivalent tvrdnji klasičnih horor filmova da su „zasnovani na istinitim događajima”. Zato što se u srži svake dobre priče o duhovima krije tračak autentičnosti. U ovim su grupama, gdje je granica između činjenica i fikcije često bila neraspoznatljiva, korisnici grozničavo pisali o Rini. U nekim slučajevima su je veličali zbog toga što je oduzela sebi život. Na internet su postavljani video snimci za koje se tvrdilo da bilježe posljednje trenutke njenog života. Ali među svim tim glasinama, postojao je jedan problem. „Niko nije znao pravu priču o njenom samoubistvu”, kaže Darija Radčenko, viša istraživačica pri Ruskoj akademiji nacionalne ekonomije i državne administracije, koja se pozabavila takozvanim Izazovom Plavog kita. I ubrzo poslije toga, Rinina priča spojila se sa drugim pričama o samoubistvima tinejdžera. Na Božić 2015. godine, dvanaestogodišnja Angelina Davidova ubila se u ruskom gradu Rajazanu. Nešto malo više od pola mjeseca kasnije, Dijana Kuznjecova, tinejdžerka iz istog grada, uradila je isto. Kad su roditelji proučili onlajn naloge koje su njihove ćerke ostavile za sobom, otkrili su nešto čudno – dvije djevojke bile su članice sličnih online grupa. U tim grupama nalazili su se crteži Rine Palenkove, postovi o samoubistvima i brojna pominjanja plavih kitova. Zašto baš plavi kitovi? Mnogo se spekulisalo o tome kako su kitovi postali povezani sa samoubistvima u ovim grupama. Neki novinari tvrde da je to zato što su kitovi poznati po tome da umiju namjerno da se nasukaju, što je fenomen koji već dugo zbunjuje naučnike. Drugi kažu da je to referenca na tekstove ruskog rok benda po imenu Lumen. Teško je reći, naravno, zašto neke slike ostavljaju na ljude baš toliki utisak. Kitovi su životinje tužnog izgleda koje djeluju usamljeno. Predstavljaju dobar materijal za memove. Jedna od slika koju su svi dijelili bila je slika kita koji noću leti iznad grada. Ona je najbolje dočaravala duh ovih grupa – melanholičan i prilično nadrealan. Ali tek su u maju 2016. godine spekulacije o plavim kitovima i samoubistvu postale dio nacionalnog diskursa u Rusiji. Članak novinarke Galine Mursalijeve u Novaja Gazeti, istraživačkom listu, lansirala je ovu priču u stratosferu. Mursalijeva je sugerisala da unutar određenih online grupa, od kojih neke nose enigmatska imena kao što su „Okeanski kitovi” i „f57″, postoji izvjesna igra. U toj igri, takozvani „moderatori” zadavali bi igračima 50 zadataka za 50 dana. Posljednjeg dana korisnik bi dobio nalog da oduzme sebi život. Reportaža Novaje Gazete procijenila je da je između novembra 2015. i aprila 2016. godine samoubistvo izvršilo oko 130 djece zbog učešća u ovim grupama. Širom svijeta to će postati poznato kao „Izazov Plavog kita”. Nije trebalo mnogo da priča izazove popriličnu zabrinutost javnosti. Guverner Uljanovska u zapadnoj Rusiji u televizijskom obraćanju uporedio je Izazov Plavog kita s Islamskom državom. Uskoro se panika proširila i izvan granica Rusije. U saveznoj državi Georgiji, u Sjedinjenim Američkim Državama, ubila se jedna šesnaestogodišnjakinja. Tek kad je porodica saznala za Izazov Plavog kita, shvatila je značenje slika od metar koje je ona naslikala u školi neposredno prije nego što je umrla. Na slikama je izgledalo da se nalaze plavi kitovi. Potom su uslijedila druga samoubistva: dječak po imenu Isaija Gonzales, takođe u Sjedinjenim Američkim Državama, devetnaestogodišnjak u Heiderabadu, u Indiji, i dvije mlade Ruskinje, Julija Konstantinova i Veronika Volkova. Nekoliko dana prije nego što je umrla, Konstantinova je na svoj Instagram nalog postavila sliku plavog kita. Osumnjičeni U novembru 2016. godine, uhapšen je dvadesetjednogodišnji Filip Budeikin i protiv njega je podignuta optužnica za navođenje tinejdžera na samoubistva. Budeikin je navodno priznao umiješanost. On je za ruski medij Saint-Petersburg.ru izjavio: „Postoje ljudi i postoji biorazgradivi otpad. Ja sam samo čistio naše društvo od takvih ljudi. Ponekad sam mislio da je to pogrešno, ali na kraju sam ipak imao osjećaj da radim pravu stvar.” On je volio kompjutere i bio je talentovani producent „witch housea”, žanra elektronske muzike koji se bavi okultnim temama. Budući da je bivši student psihologije, mediji su ga predstavili kao nekoga ko je koristio dobro razrađene taktike manipulacije tinejdžerima kako bi oni izvršavali samoubistva. On je izjavio da je igru stvorio 2013. godine pod imenom „f57″, kombinujući prvo slovo svog imena i posljednje dvije cifre svog telefonskog broja. Desetog maja 2017. godine izjasnio se krivim i osuđen je na tri godine zatvora. ‘Trnci na koži’ Izgledalo je da je slučaj uspješno okončan. Dalja istraga, međutim, pokazala je da je malo toga u vezi s Izazovom plavog kita toliko prosto kao što je izgledalo. Evgenie Berg bio je na putu do posla kad je prvi put čitao o chat sobama VKontaktea. „Ostavilo je na mene veoma snažan utisak. Bio je maj, ali je vrijeme bilo veoma sumorno. Pomislio sam: ‘O, moj Bože, postoji čovjek koji pokušava da pobije gomilu djece u Rusiji.’ I osjetio sam trnce na koži.” Berg, istraživački novinar Meduze, ruske nezavisne medijske organizacije, odlučio je da zakopa malo dublje. Istraga ga je odvela do Sergeja Pestova, oca jedne od djevojaka koje su umrle u vrijeme Božićnih praznika 2015. godine. Poslije smrti ćerke, Pestov i njegova žena osnovali su organizaciju po imenu „Spasimo djecu od cyber-kriminala”. Oni su izradili brošuru. U toj brošuri kaže se da bi za smrt njihove ćerke mogla da bude odgovorna jedna strana obavještajna služba i da njeni operativci uništavaju ruski narod tako što navode njihovu djecu na samoubistvo. Pestov je tako postao ključni izvor statističkog podatka (https://tuzlanski.ba/zanimljivosti/plavi-kit-sta-je-istina-o-online-samoubilackom-izazovu/).
Mladić koji je osmislio bolesnu ‘igru samoubojstva’ namijenjenu djeci, zatrpan je ljubavnim pismima koje mu zaluđene tinejdžerice šalju – u ruski zatvor gdje se trenutno nalazi. Naime, 21-godišnji Philipp Budeikin pritvoren je zbog optužbi da je naveo najmanje 16 srednjoškolki da se ubiju tako što su sudjelovale u igri Plavi kit koja se proširila društvenim mrežama. Mladić je priznao zločine i kazao kako su njegove žrtve ‘biološki otpad’ i da su bile sretne što će umrijeti te da on na taj način ‘čisti društvo’. Naime, igra Plavi kit uključuje ispiranje mozga psihološki labilnim tinejdžerima i u periodu od 50 dana ih nagovara da izvršavaju raznorazne zadatke, poput gledanja horor filmova, buđenja u sitne sate, samoozljeđivanja, a sve završava samoubojstvom. Nagađa se da si je na nagovor Budeikina ili drugih ‘mentora’ život oduzelo više desetaka maloljetnika. Iz zloglasnog zatvora Kresti u Sankt Peterburgu gdje mladić od studenog čeka suđenje, izvijestili su kako su dosad primili na desetke ljubavnih pisama koje su mu i predali. Kazali su kako mu prema zakonu ne mogu zabraniti da prima pisma, ali ni da šalje pisma tinejdžerkama koje mu otvoreno daju svoje adrese.
Anton Breido iz Istražne komisije Rusije upozorio je kako je Budeikin vrlo dobro znao što treba napraviti kako bi došao do rezultata. Sa svime je počeo 2013. godine i otada je usavršio taktiku i putem ispravljao greške. Philipp i njegovi pomoćnici prvo su privukli djecu u grupe na društvenoj mreži koristeći jezive video snimke. Zadatak im je bio privući što više djece, a onda procijeniti tko je od njih najskloniji psihološkim manipulacijama. Recimo, od 20.000 ljudi, znali su da će njihova publika biti samo njih 20-ak. ‘Biološki otpad’, tako su administratori grupe nazivali djecu koju su tjerali na samoubojstvo. Okupili bi ih, a onda im zadali zadatke koji su nekoj djeci bili predosadni ili prečudni da bi ih izveli. Njima se očito nije moglo manipulirati. No, onima koji su ostali, zadavali su puno teže zadatke, poput rezanja vena, hodanja po rubu zgrade i ubijanja životinja, a da su izvršili zadatak morali su dokazati snimkama ili fotografijama. Većina djece odustala bi pri tim koracima. Samo mala grupa izvršila bi zadatke, a tada bi već bili potpuno zaslijepljeni onime što im administrator naredi, bez obzira na to koliko zadatak bio jeziv. Osjećali su da je njihovo mjesto vrlo važno u grupi i činili su sve da ostanu u igri. Jedan od problema s kojima se suočavamo je to što je djeci koji su počinili samoubojstvo administrator kazao da prije izbrišu sva dopisivanja na njihovim društvenim mrežama, što je učinilo njih 15 – ispričao je Breido.
Ovaj tekst je proizvod saradnje fondacije Friedrich Ebert i udruženja “Centar modernih znanja” iz Banja Luke.
Autor: Mr Ružica Stojanović
