Samo dvije srpske porodice preživjele su Drugi svjetski rat u gradu Gradišci: porodica Antonić i Popović (Miodrag sa majkom Dragicom i tetkom Višnjom).
MIODRAG POPOVIĆ (1933-2005.) je rođen u selu Jablanica od oca Rajka i majke Dragice. Djed Rajko je potomak sveštenika: Mikana,začetnika loze Popovića,pa Ignjatije, te Miloša koji je zasnovao porodicu u Jablanici. Miloš je imao tri sina i dvije kćeri. Drugi po starini Rajko, izgradio je kuću i imanje u neposrednoj blizini jablaničke Crkve. Početkom 2.svjetskog rata tu se nalazilo sklonište za ranjenike. Ubrzo Rajko biva uhapšen na Kalemima. Kažu da su se ustaškoj patroli svidjeli kožni kaput i topla odjećaZatvoren je u podrumu Gvojića kuće.Tu su već bili zatvoreni viđeniji Srbi- Gradiščanci. Bili su bez hrane i tople odjeće, a voda je bila do koljena. Obezglavljena porodica Popović odlučuje da majka Dragica/ Marija sa osmogodišnjim Miodragom krene u grad i doturi hranu djedu Rajku i mito ustašama. Neko vrijeme je to funkcionisalo. Uskoro su svi zarobljeni Srbi izvedeni pred prijeki ustaški sud i osuđeni na smrt. Strijeljanje je izvršeno na nasipu, mjestu gdje je sada “Minea”. Sve to, sa drveta gledo je sin Miodrag, kao nijemi i zgranuti svjedok zločina.
Svih trinaest ubijenih sahranjeno je u groblju u Brestovčini. Mjesto je i sada znano ali nije obilježeno, kao i većina sličnih.
Ukućani su odvedeni u njemačko, i ustaško zarobljeništvo. Dječačić Miodrag i majka nisu mogli da se vrate u Jablanicu. Prihvatila ih je očeva sestra Višnja, koja je imala dvoje djece i živjela sa Čehom Karlom Jarošem, koji je bio poznati mesar. Imala je kuću na mjestu današnje kafane Pinki.Tako ih je zatekla 44. g. i pokušaj partizana da oslobode Gradišku. U krvavoj bici ustaše i Čerkezi su potisnuli oslobodioce.
Znatiželjni Miodrag izašao je sutradan da vidi posljedice bitke i naletio na ustašku raciju koja je kupila sve preostale Srbe, radi odmazde i strijeljanja.Tada su pobijene i posljednje srpske porodice iz grada, među kojima i Radići ( majka sa dvije maloljetne kćerke -vidi moju objavu o Solunskom dobrovoljcu Stojanu Radiću i porodici). NJihovo stratišta je bilo u današnjem Parku slobode (ima skroman, neobilježen spomenik), a drugo stratište koje se nalazilo na ulazu u grad nije nikako obilježeno.
Dječačića Miodraga iz stroja za streljanje izveo je komšija, folksdojčer. Karlo je shvatio ozbiljnost situacije i poveo porodicu u rodnu Češku. Stigli su do Beča gdje se razdvajaju.
Karlo i tetka Višnja sa dvoje djece, odlučuju da nastave put za češki Trbič, gdje i danas žive njihovi potomci. Miodrag i majka Dragica vraćaju se za Gradišku. Poslije rata Dragica radi kao kuvarica u Domu zdravlja. Kuvala je za decu smještenu zbog očnog trahoma (sadašnja stara zgrada DZ).
Miodrag je pohađao zanat za šnajdera.Za troškove je majka morala da proda kuću u centru grada, njen miraz. Miodrag se ženi 1955. g. Mirom Trninić iz Rogolja.Ona i porodica joj imali su sličnu sudbinu, očemu svjedoči fotografija na kojoj se vidi kako ustaše provode u logor srpsku nejač.
Nakon vjenčanja naselili su se u Srpskoj Varoši gdje i sada živi Mira sa potomcima: Rajkom i LJubicom, te Rajkovom suprugom Mirjanom (Nikolić), rodom iz Jazovca. Mirjana radi u Muzičkoj školi. Imaju dvije kćeri Katarinu i Saru. Svi imaju muzički talenat. Rajko je slikar.Sklonost ka umjetnosti su naslijedili od predaka- sveštenika.
/Соко Теодор – Популарна историја Градишке/
