Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka na opštini Gradiška samo su bili pri fudbalskoj vlasti zvanično registrovani klubovi: Kozara, Lijevče, Sloga (Gornji Podgradci) i Radnik, koji su igrali za tadašnju Podsaveznu ligu.
Istina Omladinska organizacija opštine koju si činili Zdravko Vidović Čiča, Mirko Vukelić, Boris Grgić, te Stanko Radivojac su organizovali takmičenje seoskih ekipa, sa registracijama u Komitetu omladine, dok bi rezultati ponedeljkom, sa tabelom, rasporedom sledećeg kola, bili izvješeni na izlogu sajdžije Hamdije Kolarića, inače jednog od prvih fudbalskih sudija u gradu.
Interes za takmičenje pod okriljem omladine je bio veliki, ali osnovna manjkavost što se takmičenje odvijalo izvan okvira fudbalskog Podsaveza u Banjaluci, a time i bez punog legitimiteta, pa bi prvak ostajao bez mogućnosti da napreduje u višem rangu. Uz tu manjkavost takmičenja određen broj sportskih entuzijasta koji su željeli da se bave pozivom fudbalskog sudije, sudili su ovdašnju Ligu, a nisu mogli napredovati u zvanju jer takmičenje nije imalo zvanični karakter.
Upravo ta činjenica će biti „inicijalna kapisla“ za registraciju svih klubova te lige, te formiranja Opštinskog fudbalskog saveza. Okupi se to društvo jednog popodneva kod Čiča Zdravka u kancelariji hotela, gdje je on već imao zvanje direktora, a kao iskusni „vuk“ u zvanju sekretara Kozare, te nam dade potrebna upustva što nam je činiti da bi registrovali te ekipe.
Na čelu te „radne grupe“ uz Milu Plotana bijaše Vlado Vojinović zvani “Lebac” fudbalski sudija, te moja malenkost zbog nekih znanja administrativne naravi, kome utrapiše posao sekretara koga se ne otarasi sve do dvadesetih godina novog milenijuma.
Zadojeni onom akcijaškom „ljubavi“, ne znajući šta nas sve čeka, prionušmo na posao. Tako uradih univerzalni statut za svaki klub, ostavivši prazne alineje za imena kluba, predsjednika i sl. što je moralo da se upiše prije nego bi dostavili policiji gdje se davalo rješenje o upisu. Pečate za svaki klub je Lebac išao da radi u Novu Gradišku u tamošnju štampariju. Zapelo nešto kod imena nekih klubova. Oni u Rogoljima imaju više prijedloga, a nikako da se usaglase, dok nekako ne pobjedi opcija da klub nosi ime narodnog heroja Stevana Dukića mještana dotičnog sela. Danima čekamo da se izjasne o imenu oni iz Cerovljana i Vakufa. Vrijeme curi, Lebac izgubio strpljenje, pa će jednog dana – mali piši u taj statut za ove iz Cerovljana da se zovu Torpedo, a ovima iz Fakufa upiši Granit. Kako ih tada Vlado krsti ostadoše imena do današnjeg dana, istina oni u Vakufu zbog slabog nataliteta u selu se ugasiš, a bili su prava ekipa. Sve ispečatirane statute Lebac odnese u Policiju i dobismo rješenja.
Preostaje novi teži posao. Za registracije u Banjaluci treba popuniti svakom igraču takmičarsku knjižicu, sa slikom, tri kartona, sa sve generalije, s tim da svaka ekipa mora da ima 15 registrovanih igrača.
Pošto sam se kao srednjoškolac bavio foto amaterstvom, naučio praviti fotografije, Lebac, uvijek pun ideja, odmah izdaje naredbu.
– Slušaj Đokice ja ću da zadužim ekipe da igrače pozovu na treninge, ti aparat i film, pa da ih uslikamo, nešto od toga da naplatimo troškova za izradu slika, pa pravac u Banjaluku.
Krenuli mi s rabotom i ide posao. Lebac me vozi na svom MZ motoru, jedva se držim njemu oko pasa jer je onako dobro popunjen, a ja sa krevetom nemam težine vreće cementa. Došli mi u Žeravicu gdje nas dočekuju tadašnji prvotimci: Rajko Ugrenović, mehaničar Bojić, virtouz Đorđe Grujičić, trener Ivica Bilandžić i ostali. Škljocam ja sa aparatom Zenit sovjetske marke sve u šesnaest. Uslika 14 momaka, ali nema onog, prijeko potrebnog petnaestog. Ne dolazi nam se ponovo za jednoga, Lebac već treneru prijeti onom svojom šuvakom na kojoj je kraći kažiprst i palac, još iz detinjstva. Na ledini leži jedan mališan kudrave kose, crnih krupnih očiju, da ne kažem i nešto tamnije boje kože.
– Mogu li i ja čiko da se slikam? – upita me mališa.
– Može, kako da ne – odgovorih, radostan kao da me sunce ogrijalo, jer ako danas ne završim posao moramo ponovo dolaziti.
E, taj petnaesti bijaše Mahmut Šarić zvani Gagarin kasnije pravi i dugogodišnji prvotimac Jedinstva.
Naravno, moram napomenuti da smo njegove generalije, datum rođenja, malo nagore falširali u sportskoj knjižici, kako bi mogao nastupati na utakmicama.
Već kad smo kod priče o fotografisanju igrača moram čitaocima kazati i anegdotu sa momcima iz Rogolja. Oni koji su savremenici tog doba znaju da su Rogolji bili kvalitetna ekipa, ali zbog nekih igrača i pomalo nedisciplinovana. Lako je bilo sa Bogdom Vasiljevićem, Stevom Baštincem, Živkovićem, ali ne dao bog da se zamjeri centralnom odbrambenom Nidži Marjanoviću ili golmanu Enćilu koga si morao ponekad čekati da stigne na Utvaj sa svojim kamionom „Raba“ iz Špedicije Bugojno, ono “na knap” kako bi utakmica mogla početi.
Stigli Lebac i ja na Utvaj. Sjećanje me ne služi da se sjetim ko je u ime kluba tada bio odgovorni. Uglavnom na treningu ni pet momaka za slikanje, a kamoli petnaest.
Drži Lebac lekciju, kritikuje, sve sikti i sve maše onom rukom koja nema sve prste, a „najagresivniji“ mu je onaj skraćeni kažiprst.
Neko onako ovlaš „odvali“ da je večeras igranka u domu-svi igrači će biti tu, pa se mogu i slikati.
Umiri taj podatak Lebca, sa igrališta navratimo do zadružne prodavnice i čekaj igranku.
Tada meni sinu lampica da ću imati jedan tehnički problem. Shvatio sam da nemam blic za noćno snimanje, a u aparatu mi je film normalne osjetljivosti, nedovoljno za kvalitetne fotografije. Ćutim i ne spominjem taj problem Lebcu, od straha da mi ne odvali jednu vaspitnu iza ušiju.
Od trte počeo sam da mislim i nađoh rješenje.
Gore na bini pored harmonikaša gori sijalica, brat bratu ima snagu od sto svijeća. Onda ja ispod sijalice stavi stolicu, igraču naredih da obuče dres, popne se na stolicu, zadigne pogled prema gore i ja „škljoc“. Obavi ja taj posao, a poslije kad sam radio slike nešto su sve bile mutno nedefinisane, ali kod delegata na identifikaciji igrača su prolazile.
Popunili mi kartone, sportske legitimacije i sve to strpali u dva kofera pa pravac za Banjaluku. Držim ja one kofere u ruci ka balans ravnotežu, a sve strepim da ne spanem sa motora kad Lebac doda gas.
Dođosmo u kancelariju Podsaveza gdje tehnički sekretar Anto vidjevši o čemu se radi, poče da “zakera”.
– Znate li vi momci da ovo sve treba upisati u Matičnu knjigu igrača, registracione brojeve staviti na svaku legitimaciju, na svaki karton, a ja to ne mogu tako brzo uraditi.
Vidim ja da Anto nešto zateže, imam osjećaj da bi da dođe do neke milošte, što se kasnije potvrdilo, kada sam ga bolje upoznao, kao tačnim. Kažem ja da Lebac i ja imamo volju da sve to upišemo što treba, a on neka samo pečatira gdje treba, s tim da će biti nagrađen malim poklonom. Bogami ispade da lijepa riječ i gvozdena vrata orvara.
To je bio moj prvi susret sa fudbalskim radnicima iz Banjaluke koji su, očito, imali malu averziju i netrpeljivost prema provinciji, a mi smo u Antinim očima bili provincija, iako smo sjeverozapadno u odnosu na Banjaluku, što će reći da je kultura i moda stizala sa zapada, ako ne računamo doba stare Grčke.
