Od svih rituala koje imam tokom godine, najdraži mi je onaj na Badnji dan. Budim se prije izlaska sunca, navlačim na sebe silnu garderobu, tražim priglavke i vunene čarape, nađem očeve, veće za dva broja, navučem, pa gdje su rukavice, nema ih, daj jaknu staru, do šupe po sjekiru i krećem.
Hladan vjetar duva po obrazima, strah od mraka odavno je nestao, ide se prema šumici, dok snijeg lagano pucketa ispod čizama. Hoda se u kilometrima, šapat vjetra kroz golobradu šumu ometa jutranju tišinu. Sjekira se “premeće” s lijevog na desno rame. Slobodna ruka se grije u džepu, i pretura po glavi gdje li su rukavice.
“Eno ga”, badnjak “zagledan” još prošle godine, lišćem žutim prkosi zimi i golotinji. Lagani kez na usnama, obilazi se, siječe šiblje i baca kukuruz. “Bože pomozi”, prekrstim se tri puta i pokušavam iz tri pokušaja. Ne ide ali se siječe dalje. Šiblje šamara po licu i rukama, nema veze, bol se ne osjeća. Uspjevam da ga odvojim od čvrste stabljike, pa polako tovarim na leđa. Dug je put do kuće, iskrivi se skočni zglob nekoliko puta dok se izađe na čistac. No, badnjak se ne pušta, nek ruka otpadne od hladnoće.
Na kućama sela našeg već uveliko gore vanjska svjetla. Brzo će i svitanje. “Jutro komšo. -Dobro jutro, srećan Badnjak. Hvala, takođe komšija. Pred našom kućom mačke nervozno čekaju doručak. Mrtvu tišinu razbija oblak dima iz dimnjaka. Otresam noge, izuvam se, priglavci su zaglavljeni u čizmama. “Dobro jutro, srećan Badnjak, -hvala sine, takođe”.
Zasut kukuruzima, ljubim ikonu svetog Đorđa, na nju ostavljam jednu grančicu a ostatak stavljam u ćošak.
“Hoćemo li dručkovati? Jesi li išao daleko?”
-Ma… Jesu li nastavili krme?
“Jesu, eno odvezao ti je ćaća drva, trebaće još”
-Dobro
Uz koji zalogaj pekmeza i gutljaj čaja odlazim do pečenice. Iza mene se čuju povici “posti se danas, nemoj se omrsiti i večeras da ne kasniš na večeru”, “Doobroooo”.
