Jedan od najstarijih srbačkih lovaca Dušan Lepir (75) od nesvakidašnje zbirke lovačkih trofeja i eksponata, koji su vrijedno prikupljani pune četiri decenije, napravio je u potkrovlju porodične kuće muzej, po mnogo čemu jedinstven u Republici Srpskoj, ali i šire.
Ovaj strastveni zaljubljenik u prirodu, koji se lovom počeo baviti još 1976. godine, u dvije prostorije smjestio je, ne samo trofeje divljači koje je odstrijelio već i drvene skulpture životinja, unikatne stolove, stolice i drugi namještaj, koji je lično izrađivao pa čak i figuru lovca u prirodnoj veličini, koja predstavlja njegov autoportret.
– Ovaj muzej za mene predstavlja pravo bogatstvo. To je moja oaza mira i spokoja u kojoj znam provoditi sate i prisjećati se prošlih vremena, kada sam bio strastven lovac – priča Dušan, koji se i danas aktivno bavi lovom, koliko mu, kaže, godine dozvole.
U njegovom lovačkom kutku prednjači srneća divljač sa 29 trofeja, a zidove krase i trofeji divljih svinja, jelena i druge divljači pa čak i nekih domaćih životinja, poput ovnova i jarčeva. Najveći broj njih je lično ulovio, a neke je pronašao u šumi ili dobio na poklon, poput velikih jelenskih rogova koje je dobio od rođaka iz Njemačke.
– Nisu tu samo moja dostignuća već i kolekcija trofeja iz raznih dijelova svijeta. Tako sam na primjer iskombinovao dva jelenska roga koja sam dobio od prijatelja, a potiču iz Srema i Slavonije. Čelenku sam lično napravio od grabovog drveta i tako dobio pravi lovački trofej – kaže Dušan. Talenat za izradu eksponata od drveta otkrio je još devedesetih godina i od tada do danas izradio je više od 500 eksponata.
– Mnoge figure nalaze se u dvorištu kuće, poput divljih veprova, medvjeda, vukova, lisica i drugih životinja. Često sam u šumi znao pronaći zanimljive komade drveta, koji su već imali određenu formu i samo sam ih malo uobličio, ali sam isto tako mnoge morao obrađivati ispočetka da bih dobio željeni oblik. Izrađivao sam i druge skulpture, od kojih su neke, poput hajduka, teške više od 300 kilograma – ponosno priča Dušan.
Njegove lovačke odaje krasi i bogata kolekcija lovačkih pušaka, noževa i druge opreme, a posebno mjesto ima kutak na kojem je dočarao svoje literarne vještine. Napisao je knjigu poezije, koja još nije objavljena, kao i knjiga rebusa, koja je unikatna na ovim prostorima. Na zidovima se između ostalih priznanja nalaze i ona za najstarijeg rekreativca srbačke “Biciklijade” i marša sjećanja “Stazom egzodusa” na Vozući, gdje je protekle tri godine bio najstariji među 700 učesnika iz cijele Srpske. Već godinama je i aktivan član Planinarskog društva “Videta” iz Srpca, sa kojim je osvojio na desetine vrhova širom Srpske.
– Često mi se poklapaju termini planinarenja i lova, za čim najviše žalim. Ali najvažnije od svega je da sam u oba slučaja u prirodi – kaže Dušan. Dodaje da mnogi imaju predrasude o lovu, jer smatraju da se radi o krvoločnom sportu.
– Mnogi nas optužuju da se nehumano odnosimo prema životinjama a ne razumiju da se kroz uzgojni, sanitarni i druge vrste lova smanjuje broj bolesnih i zakržljalih jedinki, do kojih je najčešće došlo zbog nagomilavanja velikog broja divljači na određenom području. Lovci vode brigu o divljim životinjama, hrane ih tokom zime i doprinose da šume i lovišta budu bogati kvalitetnim jedinkama – ističe Dušan.
Đoković
Jedan od eksponata od drveta na koji je Dušan Lepir najponosniji je skulptura Novaka Đokovića od drveta, na kojoj je dočarao srpskog tenisera.
– Veliki sam obožavalac Noleta i u njegovu čast napravio sam figuru koja takođe krasi moj muzej. Bila bi mi čast da mu je jednog dana poklonim – kaže Dušan.
/Glas Srpske/