Osamdeset četvorogodišnji obućar Veljko Večernović iz srbačkog sela Nožičko punih 67 godina bavi se ovim kreativnim zanatom. Zahvaljujući još uvijek dobrom zdravlju, ne razmišlja o zatvaranju svoje obućarske radionice u kojoj je, kako tvrdi, popravio i izradio više od 100 hiljada cipela i druge obuće.
Mušterije je imao, kaže, ne samo iz sela srbačke već i susjednih opština, pa čak i iz inostranstva.
Obućarski zanat završio je 1955. godine, a obuku kod majstora Jove Stamenića u rodnom selu. Nakon obuke, radnju je otvorio u Poveliču, a nakon kraćeg vremena otisnuo se na privremeni rad u Njemačku, gdje je usavršio stečeno znanje.
”Vratio sam se u Srbac i ponovo otvorio radnju u privatnoj kući porodice Trumić, a u vlastitom prostoru u centru grada radim evo 37. godina”, priča starina Veljko.
Veliku pomoć, pored ostalog, ima u „singerici“ staroj 157 godina koju je nabavio u Zagrebu kod jednog čuvenog obućara. „Singerica“ i danas radi kao „švajcarski sat“, tvrdi Veljko.
Mušterija ima i sada, koje su zadovoljne njegovim radom.
”Tehnologija napreduje pa tako i način opravke obuće, ali ljudi više cijene tradicionalni način rada koje vrijeme nikada neće pregaziti. I ovdje imate savremena postrojenja, ali ako nemate znanje, džabe vam nove mašine. „Singerica“ još uvijek kvalitetno radi i dovoljna je za sve popravke obuće, ne mogu se požaliti”, kaže obućar Veljko Večernović.
Starina radi svakog radnog dana, redovno dolazi svojim „Golfom“ iz Nožičkog u Srbac. Sjeća se osamdesetih godina prošlog vijeka kada je često ostajao da radi i do ponoći kako bi zadovoljio svoje vjerne mušterije. „To su bila druga vremena, jer je Srbac imao više stanovnika, a privreda je bila u usponu, jer je samo u nekadašnjem „Trikou“, Stirokartu“, MPD „Vrbasu“ i Ugostiteljskom preduzeću „Sloga“ radilo više hiljada radnika“, kaže Veljko i dodaje da je radio i novu obuću po porudžbi. Danas su to, uglavnom, sitne popravke. Nekada se proizvodila kvalitetna obuće, a danas se cipele i patike nose „od danas do sutra.
”Sve je na bazi lijepljenja, od umjetnog materijala. Nema kovane i šivane obuće od čiste kože kao u stara vremena. Obuća danas nije skupa, jer i ne traje dugo. Popravka često bude skuplja od vrijednosti obuće, pa se popravka ne isplati, jer nije napravljena od prave kože”, kaže majstor Veljko. On se još uvijek nije umorio od posla, jer ga voli. Sin mu prigovara što radi u ovim godina, ali će on raditi , kaže, dok ga ruke služe i dok može voziti automobil. Volio bi da svoje znanje može prenijeti mladima, ali nema interesa.
Sve manje zanatlija
U srbačkoj opštini, kao i u drugim sredinama, sve je manje pravih zanatlija. Veljka brine što je on jedan od svega dva obućara u ovoj lokalnoj zajednici. Kad on zaključa vrata radionice, ostaće samo jedan. Zanatlije su uvijek potrebne, kaže, a još važnije je čuvanje tradicije, koja, kad je u pitanju zanatstvo, polako ali sigurno izumire.
/BN/
