Čudesni su uzročno-posljedični odnosi ljudi i vremena u kojem žive. Ljudi podlegli zlu stvaraju loše vrijeme a onda takvo loše vrijeme podstiče zlo u novim generacijama i stvara još lošije ljude. Postoji i dobro vrijeme i dobri ljudi. Samo ponekad ta vremena se razlikuju kao dan i noć.
Više decenija unazad, u prvoj fazi, srpski intelektualci, akademici, političari, srpska elita skoro da je uništila srpski identitet, sistem vrijednosti koji proizilazi iz duhovno-moralnog korijena istorijskog, državotvornog i pravoslavnog srpskog naroda; skoro da su razbili narodno jedinstvo, potisli humanost i ljubav prema otadžbini; iskvarili su srpski jezik zaboravljajući stare srpske riječi koje tačno određuju ono što treba.., uveli u upotrebu, često nepotrebne strane riječi i izraze. Da li je srpski narod toliko velik da u ovim okolnostima ima dva pisma? Tako je stvoren prazan prostor u kojem se običan čovjek pokušao zbuniti, dezorjentisati, iz uma mu izbrisati istinu i smisao a iz srca ljubav. U takvim okolnostima podlegavši snazi specijalnog rata, mnogi Srbi su počeli govoriti „Кakvi smo mi to?“, „Srpski narod je najgori“… „Žao mi je što sam Srbin“.
Prihvativši prvo komunizam, a onda i neoliberalizam, srpski narod, a posebno njegova elita, sve je više tonula, razgrađivala se i udaljavala od sebe i svojih istinskih vrijednosti. Кod ta dva sistema sve se podređuje materijalnom procesu i ciljevima koji se ne dotiču Boga. Takve okolnosti vode čovjeka u veliku opasnost, koji kroz svoj pad postaje svoja suprotnost. Jer bez Boga, oslanjajući se isključivo na svoj razum, čovjek postaje lak plijen gordosti, stomakougađanju, srebroljublju, pohlepi, izopačenosti i raznim drugim strastima. Takvi sistemi vode u diktaturu i na kraju samouništenju, dok je sloboda prisutna kao privid.
Ako je za svaku elitu jedan od najvažnijih ciljeva sačuvati identitet i vrijednosti svog kolektiviteta, kao i stvoriti i razvijati svoju državu – otadžbinu, koju će voljeti, onda su generacije srpskih intelektualaca, akademika, političara, srpske elite, doživjeli poraz za porazom. Taj poraz nije prisutan samo kroz prizmu kolektiviteta, već on postoji i kroz prizmu vlastite ličnosti, što se spoznaje pri kraju samog života. Nije bilo davno kada je jedan istaknuti intelektualac kojeg su neki nazivali ocem nacije, pri kraju svog života izjavio „Moja ideologija je poražena“. Samim tim bio je poražen i on. Oni koji misle da se sve odvija bez Boga i da je Crkva firma, s takvim mislima i riječima skončavaju.
Samo ću spomenuti još jedan poraz koji je možda bliži poniženju. Srpski intelektualci, akademici, srpska elita, može se podijeliti grubo u dvije grupe. Na gdje je sirotinja i onu grupu kojoj pripadaju oni koji su kupljeni, a zajedničko im je da ćute kada su u pitanju najvažniji interesi srpskog naroda ili da budu u službi tuđih interesa i pričaju ono što želi trenutna vlast. Tako je decenijama unazad. Bez obzira što neki imaju velike privilegije i visok materijalni status, oni su poraženi. Svaka čast rijetkim pojedincima koji su u proteklom vremenu se žrtvovali za istinske vrijednosti ali one nisu tema teksta, ali ih treba spomenuti jer su možda prenosioci nade. Srpska elita u vremenu kada su manji narodi od spskog na prostoru bivše Jugoslavije stvarali svoje nacionalne države nije učestvovala u definisanju istinskog srpskog identiteta, a pogotovo u otvaranju srpskog nacionalnog pitanja na Balkanu i stvaranju države koju će srpski narod voljeti a ona biti garant zaštite interesa srpskog naroda i svakog pojedinca u njoj. Srpska elita nije iznijela istinu o velikom stradanju svog naroda u XX vijeku.
Nije definisala karakter Nezavisne države Hrvatske koja je za vrijeme svog postojanja sistemski počinila najteži ratni zločin – zločin genocida nad srpskim narodom. Nisu dali nikakav pridjev ni ime takvoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a protivnici srpskog naroda bez argumenata i činjenica Republiku Srpsku nazivaju genocidnom tvorevinom (presude Haškog tribunala su političke i nisu zasnovane na istini). Bilo je pojedinaca iz takve srpske elite, koja ne zna za Boga, koja se iz inata borila protiv srpskih protivnika, ali iz inata malo šta može proizaći dobro. Republika Srpska stvorena je iz ljubavi prema svom narodu i želji da se on odbrani zapadno od Drine.
Dvadesetpet hiljada vojnika je dalo svoje živote za nju i vrijedilo je. Republika Srpska je najveća pobjeda srpskog naroda u XX vijeku. Smisao čovjeka ne može i ne smije da bude samo dužina golog života, jer koliko god dugo trajao dođe mu kraj. Naši preci za velike ciljeve, za slobodu, ginuli su svjesni šta čine. I to čak sa radošću. Bez spremnosti na žrtvu kao narod ništa nećemo imati i brzo bi nestali.
Nada se naslućuje u pojavljivanju istinitoljubivih ljudi koji u Boga vjeruju i u Njaga se uzdaju, a hrabro djeluju osjećajući ljubav prema svom narodu, prema svom rodu. Takvim ljudima sloboda je jedna od najviših vrijednosti, oni su svjesni potrebe za jedinstvom u narodu i jačaju ga, sve više učestvuju u rješavanju ključnih problema, daju odgovore na suštinska pitanja, a to od njih očekuju zabrinuti obični ljudi. Oni nesebično pomažu otadžbini i narodu. I tako će zahvaljujući njima doći vrijeme u kojem će srpski narod biti primjer drugima, u kojem će mnogi željeti da budu Srbi ili će im biti čast da imaju Srbe za prijatelje. Biće to zlatno vrijeme srpskog naroda. Ono dolazi.
I na kraju svaki tekst završavam:
Pobijedimo krizu radom, radujmo se i radimo.
