Životna staza puna je brežuljaka na koje se treba popeti, kamenčića na koje se spotaknemo i često koljena oderemo, ali je važno da ponovo ustanemo i nastavimo dalje.
Život je težak, komplikovan i zamršen većinu vremena, ali isto tako lijep i s vremena na vrijeme čudesan, a jedine životne konstante su neizvjesnost i nepredvidljivost. Skoro u svima nama, ta neizvjesnot budi strah i nervozu, ali iako zvuči paradoksalno, to je jedina izvjesnost da nikada ne možemo znati “šta nas čeka sutra”.
Šta je život? Život je putovanje.
Putovanje koje je drugačije od svih drugih, jer ovo putovanje neprestano traje, pri tome nema poznatog krajnjeg odredišta, nema utvrđene rute putovanja od tačke A do tačke B, ali nas zato vodi kroz razne i veoma često sasvim neočekivane destinacije. Kada mislimo da idemo u jednom pravcu prema sasvim izvjesnom cilju, okolnosti nas navedu da naglo skrenemo u sasvim drugi pravac prema sasvim drugom cilju, a nekada je to samo različit put koji vodi do istog cilja. Upoznavajući na tom putu i dobre i loše ljude. Proživljavajući i dobre i loše dane. Životna staza puna je brežuljaka na koje se treba popeti, kamenčića na koje se spotaknemo i često koljena oderemo, ali je važno da ponovo ustanemo i nastavimo dalje.
Šta je život? Život je kutija bombonjere.
Tako je govorio Forrest Gump. Kao što kada otvorimo kutiju bombonjere, ne možemo znati koja čokoladica je najukusnija, a koja ostavlja gorak okus u ustima, sve dok ih ne isprobamo, tako ni u životu ne možemo znati koje odluke su dobre, a koje sasvim pogrešne dok ih ne donesmo. Zato se i kaže da se na greškama uči.
Šta je život? Život je lavirint.
“Život nije širok, ravan tunel bez prepreka kroz koji putujemo neometano, već lavirint prepun staza, kroz koji se moramo probijati, izgubljeni i zbunjeni, svaki čas suočeni sa ćorsokakom. Ali, ako imamo vjere, vrata će se uvijek otvarati pred nama – možda ne baš ona koja smo zamislili, već ona koja će na kraju biti najbolja za nas.”
Škotski doktor i književnik Arčibald Jozef Kronin davno je napisao ove riječi koje predstavljaju istinsko nadahnuće, riječi koje ulijevanju nadu u teškim trenucima.
Život je lavirint prepun staza, gdje često mislimo da idemo u dobrom smjeru, a onda shvatimo da smo završili u slijepoj ulici i moramo tražiti izlaz, moramo krenuti u drugom smjeru, skroz zbunjeni i nesigurni, stalno se pitajući da li smo na dobrom putu i da li ćemo opet završiti u slijepoj ulici. I tu ponovo dolazimo do toga kako je najvažnije da ne odustajemo, da nastavimo dalje, jer ako budemo uporni, kako on u citatu navodi, ako budemo imali vjere, vrata će se uvijek otvarati pred nama, ta vrata često neće biti ona koja smo željeli, ali su vrata koja nam trebaju i koja nas vode ka izlazu iz ćorsokaka.
Ovaj citat sam pronašla sasvim neočekivano u uvodu knjige “Ko je maznuo moj sir” autora Džonsona Spensera, tragajući za savjetima kako se lakše nositi sa svim preprekama na koje nailazimo na životnom putu.
Knjiga ima svega stotinjak stranica. Preporučujem je kao zanimljivo, ali korisno štivo iz domena popularne psihologije. Međutim, više od sadržaja napisanog u ovoj knjizi, nadahnuo me je gore navedeni citat Kronina koji se nalazi u uvodu knjige.
U samoj knjizi Ko je maznuo moj sir, glavni junaci su dva miša sa imenima Njuško i Brzoje, te dva čovječuljka sa imenima Tucko i Mucko. Sir predstavlja cilj kojem težimo, naš željeni posao, novac, karijera, ljubav, društveni ugled… Lavirint je mjesto na kojem tražimo to što želimo. To je mjesto u kojem živimo i radimo, naša porodica, prijatelji, organizacija za koju radimo…
Sva ova četiri lika zapravo predstavljaju kompleksne dijelove ličnosti koje se nalaze u svima nama. Njuško je onaj koji osluškuje, posmatra i na vrijeme namiriše promjene, dok Brzoje bez puno razmišljanja kreće u akciju. Tucko se panično plaši promjena i zbog toga odbija da prizna postojanje promjena, dok Mucko shvata da su promjene neizvjesne i da se zbog toga treba prilagoditi novim okolnostima.
Šta je život? Život je borba.
Od trenutka kada sam krenula u srednju školu i izašla iz tog perioda dječije bezbrižnosti, počela sam shvatati i osjećati činjenicu da je život težak. Gledajući holivudske filmove i čitajući par štiva tzv. pozitivne psihologije, činilo se kako je pogrešno imati takav odnosu prema životu da je on težak, da je takav odnos prema životu stav pesimiste, jer život nije težak, on je zapravo jednostavan, a mi smo ti koji ga komplikujemo. Misliti da je život težak znači da ga ne volimo i ne znamo uživati u njemu. Uglavnom su to poruke koje se mogu pročitati u štivima pozitivne psihologije. Međutim, sada sa nešto više životnog iskustva iza sebe, shvatila sam da je život zaista težak i zahtjevan, ali da to ne znači da nije lijep, i da ne možemo uživati u njemu.
Ono što mi je pomoglo u suočavanju sa ovom činjenicom je knjiga koju sam pročitala prije nekoliko godina pod nazivom “Put kojim se ređe ide”, napisana od strane američkog psihologa Skota Peka. Odmah u prvom pasusu, u prvoj rečenici knjige nalazi se najvažniji savjet:
“ŽIVOT JE TEŽAK. Ovo je velika istina. Jedna od najvećih. Ovo je velika istina, jer kada jednom sagledamo ovu istinu, mi je prevazilazimo. Kada zaista shvatimo da je život težak – kada to stvarno jednom shvatimo i prihvatimo – tada on prestaje da bude težak. Kada jednom prihvatimo činjenicu da je život težak, ona nam postaje nevažna.”
Dalje navodi: Život predstavlja niz problema. Da li želimo da kukamo nad njima ili da ih rješavamo i da naučimo svoju djecu da ih rješavaju?
Prihvatiti činjenicu da je život težak, vodi nas ka tome da se lakše nosimo sa problemima, jer se život sastoji od niza problema, na koje nailazimo svakodnevno, na poslu ili zbog toga što ne možemo naći posao, računi koje treba platiti, u odnosu sa roditeljima, prijateljima, partnerom ili zbog toga što ne uspijevamo pronaći partnera, zdravstveni problemi, kontrolni, kolokvijumi, ispiti,.. gdje god da se osvrnemo, uvijek iskoči neki novi problem, manji ili veći, ali je tu, vreba i čeka nas. Taman kada riješimo jedan i odahnemo, te poželimo da ostatak dana provedemo na miru, pojavi se neki drugi problem i tako iz dana u dan. Onda se pitamo zašto, kunemo svoju sudbinu, pitamo Boga šta smo skrivili i zašto se baš uvijek nama dešavaju ti problemi, zašto dešavanja ne mogu teći lako i glatko. Zato što je život upravo to, satkan od problema, iako ne dijelimo svi iste probleme, ne postoji život bez problema i svaki je život težak na svoj način.
Postoje i oni lijepi dani, kada uživamo, kada nam sve polazi za rukom, kada nas nešto neočekivano obraduje, jer u suprotnom život ne bi imao smisla, ali očekivanje da život može biti satkan samo od tih vedrih dana je čista utopija. Život je satkan od problema, ali oni lijepi dani su nagrada za riješene probleme, daju nam potrebni odmor, daju nam potrebnu energiju, ti lijepi dani nam daju smisao i želju da guramo dalje. Živimo za te lijepe dane, a rješavanje problema i preživljavanje ružnih dana, vodi nas ka lijepim danima.
Ono što nam donosi preživljavanje ružnih i teških dana je da kada ih preživimo izlazimo snažniji, ti dani nas čeliče, čine nas psihički i fizički čvršćima za nove izazove koji nas čekaju.
Samosažaljevanje i kukanje siguran su put u propast. Iako ne postoji nikakva garancija u životu, jedini način jeste da ne odustajemo, koliko god teško bilo. Možda je sama sreća u putovanju ka zacrtanom cilju, a ne sam cilj. Do cilja ne možemo doći ukoliko ne napravimo određene korake, a to koračanje je ono zbog čega rastemo i razvijamo se.
Da li ćemo na prepreku gledati sa smješkom ili ne, nije zapravo ni bitno, ono što je bitno je da se sa preprekom suočimo i pokušamo je prevazići, i da ne odustajemo sve dok ne pronađemo način kako da preskočimu tu prepreku ili dok ne pronađemo neki drugi put kojim ćemo krenuti. Bitno je da nastavimo sa borbom, bitno je da se nastavimo kretati, pokušavati, jednom ćemo naći pravi način, jer šta je život nego par koraka, malo tuge i meraka.