Trebao bi imati nježne, ali snažne ruke…
Da bi mogao razlikovati oblike mog tijela
Da opipa gdje sam napeta, a gdje tečem
Kao kipar kad se igra glinom
Da me modelira kako mu je volja
Trebao bi znati upaliti kameru kad treba
Da zabilježimo koliko smo prokleto sretni
Da to kasnije gledamo, kad budemo sami
Jer opet ćemo biti sami
To je valjda jedino sigurno
Trebao bi me odvesti u zoološki vrt
Da posjetimo sve te životinje u kavezima
Da mi ispriča kako smo nastali od majmuna
I kako nemamo pojma koliko smo sretni
Što imamo slobodu da odemo
Trebao bi biti viši od mene, bar malo
Da me može poljubiti u čelo
Znaš ono kad ne cmokne nego samo dirne
Otvorenih usana, samo ih prisloni
Ne znam što je mekše od toga
Trebao bi znati kad me pustiti na miru
Da zabilježim sve te riječi koje govorimo
Pa da kasnije lažem da se ne radi o njemu
I što si uopće umišlja
Da bi mi bio u glavi
Zamisli,
rekao mi je da me treba
Trebala sam to odmah zapisati
Trebala sam uhvatiti krijesnicu u staklenku
Trebala sam znati da laže…
/Mirela Remi Priselac/
