Oaza brojnih domaćih životinja u dvorištu penzionera Stojana Kesića u lijevčanskom selu Mašići smještena je pod krošnjama plemenitih i rijetkih stabala.
Njihov pjev, naročito pijetlova koji ga bude, za Stojana je najbolja muzika.
Nikad nije dosadno
Zbog obaveza rano ustaje, jer životinje, kaže, ne mogu gladne čekati da se odjutri, niti boraviti u zapuštenom prostoru ili objektu.
– Osim koristi koju imam od kokoški, gusaka, pataka, čija jaja, piliće i meso konzumiram, ali i prodajem, svakodnevna zanimacija među njima takođe je za mene veoma važna. Živim sam, ali životinjski svijet daje mi energiju, dinamiku. Nikada nije dosadno, niti se osjećam usamljeno, uvijek imam obaveze prema njima – priča Kesić, slikovito opisujući svoju svakodnevicu i obaveze.
– Kod mene je uvijek veoma dinamično, jer pijetlovi pjevaju, kokoške kokodaču, guske i patke stalno dižu graju, psi opet laju, sve vrvi kao u nekoj nedefinisanoj predstavi gdje se spontano svako bori za glavnu ulogu – riječima oslikava Stojan Kesić.
Njegov penzionerski staž premašio je dvije decenije. U inat životnom dobu, osmoj deceniji koju uveliko gazi, osjeća se veoma dobro i u kondiciji, a to pripisuje upravo zdravom životu, svakodnevici među životinjama, okružen zdravom prirodom.
– Kada sam prije 23 godine penzionisan pokušao sam sebi pronaći dodatnu zanimaciju i zdravo živjeti. Prvo sam mnoge brige stavio pod noge, počeo pozitivno razmišljati i raditi samo ono što me opušta, uveseljava, čini opuštenim. Zato sam počeo nabavljati životinje, uvećavati svoja jata i saditi voćke, ukrasna stable, rijetke vrste biljaka – opisuje Stojan svoju životnu i penzionersku formulu.
Svuda pođi…
Radio je mnoge poslove, živio u više gradova i država, ali mu je, veli, rodni kraj, u plodnom i prostranom Lijevče polju, ipak najdraži.
Ne kaže narod džaba, podsjeća Stojan, da treba svuda proći, svašta vidjeti i probati, ali se poslije ipak vratiti kući.
Davno je završio Poljoprivrednu školu, što je presudno uticalo na njegovo opredjeljenje, sklonosti ka životinjama i prirodi. U njegovom dvorištu su rijetke vrste oraha, hrasta, lipe, potom četinara, borova, pančićeve omorike, a pored kuće dominira mladi zasad lješnika.
– Imam mnogo stabala u dvorištu, ispred kuće, svuda okolo, i brzo napreduju. Sadio sam ih godinama, uvijek ponešto donosio i nalazio mjesto oko kuće i u velikom dvorištu. Sa velikim interesovanjem pratim kako rastu, razvijaju se, šire krošnje. To mi pričinjava veliko zadovoljstvo, čini mi se kao da i ja rastem s njima, bar u duši – kaže predusretljivo.
Nastoji da nam pokaže svaki kutak, kavez, tor, svako stablo, voćnjak i rasadnik.
– To me ispunjava od djetinjstva i mogu sasvim sigurno i samouvjereno reći da sam srećan, zadovoljan, da mi je dobro i da nemam nikakvih primjedbi na bilo šta i bilo koga. Od sebe sam otjerao loše misli i negativne pojave i zato sam srećan i zadovoljan – opisuje Stojan Kesić svoj životni ambijent i ubjeđenja, po mnogo čemu drugačija od mnogih.
Životni optimizam pripisuje zdravom životu, jedinstvenoj zajednici životinja i biljaka, stabala i voćki, u uvjerenju da svaki dan donosi novu ljepotu, bez obzira na sveopšte teškoće i probleme.
Stolar i pjevač
Osim životinja i biljaka Stojan Kesić je majstor za svakojake drvenarije, a u dokolici je ljubitelj izvorne i narodne pjesme.
– Mene mnogi poznaju po veseloj naravi. Volim društvo, pjesmu, zabavu… Član sam i jedne lijevčanske izvorne pjevačke grupe. Nije mi teško zbog toga otići bilo gdje, mada su sada zabave i prela mnogo rjeđi i sa manje ljudi zbog virusa korona. Ipak, čovjek veseljak, koji bez pjesme i zabave ne može, uvijek nađe mjesta za odušak, bar u prirodi, pored rijeke ili potoka, na livadi – rekao nam je Stojan Kesić, čija je svakodnevica veoma sadržajna životna lekcija, po mnogo čemu, veoma poučna.
/Srpskainfo/
