Za razliku od većine mojih vršnjaka, tu i tamo i dalje volim da provodim vrijeme na Fejsbuku. Osjećam se sve gore i gore, ali tješi me činjenica da negdje postoje ljudi koji su nesrećniji od mene. Odnosno, znam da im je moje mišljenje neophodno, pa im pomažem na takav način. Generalno, volim se baviti tuđim životom, ali to je sve iz dobre namjere.
Jasno mi je da su Fejsbuk preuzeli naši roditelji, ali drži me iz jednog razloga: Volim da čitam komentare po poznatim stranicama na istom. Tamo se nalazi mnogo ljudi na jednom mjestu, što znači mnogo različitosti. Volim da posmatram različita mišljenja i stavove ljudi iz cijelog svijeta. Sa nekim ljudima dijelim isto mišljenje, sa nekima iste životne vrijednosti, to mi je sjajno. Veoma sam otvorena i „mislim izvan kutije“. Nekada pročitam nešto o čemu sam razmišljala dugo pa pomislim „moj brat“ i bude mi toplo oko srca. Obavezno „bacim“ lajk, kao znak podrške.
Naravno, tu su i oni čije se mišljenje ne podudara s mojim. Njima se najviše bavim. To su oni ljudi koji imaju drugačiji stav ili životne vrijednosti od mojih. To me užasno nervira i stvara mi neprijatan osjećaj. Ne misle izvan kutije… i njih obavezno vrijeđam jer svako ima pravo na svoje mišljenje, normalno. (Tim argumentom lomim sve pred sobom).
Za mene je vrijeđanje ljudi po Fejsbuku virtuelno najispravniji način kako da ljudima dokažem ko sam i šta sam, jer u suprotnom ljudi stvore pogrešnu sliku o meni. Volim taj osjećaj ponosa kada izvrijeđam nekoga zbog pogrešnog uvjerenja, a on mi odgovori „U pravu si, sada mislim drugačije!“ Bitno je osvijestiti ljude. Zbog toga se osjećam korisno. To zna da se pretvori i u umjetnost, jer načina je bezbroj: Nekada provučem njihovu ličnu sliku kroz komentar koji su ostavili jer „slika govori više od hiljadu riječi“.
Nekada ne pročitam tekst do kraja, ali to nije ni važno, ako u prvoj rečenici odmah ne prenesu poruku, zašto bih čitala ostatak? Često se dvoumim šta bi taj tekst mogao značiti, ali izaberem ono značenje koje me vrijeđa. Kada želim da ostavim neki intrigantan komentar samo napravim lažni profil i ništa me ne sprečava u namjeri. Ko hoće nađe način, ko neće traži izgovor, uvijek bilo.. Postoje i one stranice gdje ljudi traže ime nekoga ko im se svidio ali mu nisu smjeli prići uživo.
Takve najčešće posjećujem jer iz mene izvlače ono najbolje. Kada neki momak traži djevojku kojoj nije smio prići, obavezno dodam komentar „Kakvo si ti muško, nisi smio pitati uživo za ime“. Koga briga što je stranica napravljena baš zbog toga, glupo je ne prići uživo i pitati za ime! Sve ja to radim samo da bi se ljudi opametili i mislili ispravno, kao ja. Ali opet je meni najgore!
To je problem nas dobrih ljudi. Previše činimo za ostale, no za sebe najmanje.
Osim što sam po prirodi milosrdna, znaš da sam i vrlo radoznala pa sam istraživala šta mi nedostaje. Zbog čega nisam srećna? Ponekad čak stignem da mislim i o sebi, zamisli. Koronu nemam, test kaže da sam negativna, ali nešto me pojede iznutra. Svi nalazi uredni. Ma nemoguće. I ne samo to, čini mi se nekako, stalno stojim u mjestu, ne napredujem. Biću iskrena i priznaću ti, kada se pogledam u ogledalo ne sviđa mi se slika koju vidim. Otvorim novčanik, nije to ono što sam očekivala. Pogledam prijatelje, mislim, one koje sam nekada imala, od svih sam bolja ali ipak su oni srećni, ja ne. Dobro, možda namećem ljudima svoje mišljenje, komentarišem teme o kojima nemam blage veze. Ali to i drugi rade. Možda ponekad tračam one koje sam prije pet minuta grlila, ali to samo kada mi oni daju povoda za to! Ma znam ja da to i nije baš najbolje, ali ja sam takva.
Jednostavno nemam dlake na jeziku, zato i ne može svako sa mnom. To je njihov problem, ne moj. Ali opet, iako sam svjesna toga svega, nisam srećna. I da, zaboravih ti reći, posjetila sam i psihologa (ne bih ja, nego nagovorili su me). I slušaj ti, molim te, šta mi reče gospodin (da ne imenujem dotičnog)!
Kažem ja njemu sve ovo što sam tebi, očekujući znak podrške, komplimenta da nisam kao ostali ljudi, površna. A on ti na to sve meni odgovara kako nemam probleme sa ostalima, nego sama sa sobom! (Tu izreku je ukrao sa interneta, ali prećutah mu!) Kaže da mi nedostaju poštovanje i empatija. To ti je valjda ono kada prihvataš i razumiješ ljude oko sebe koji nisu savršeni. Navodno, niko te ne tjera da budeš kao oni, samo ih prihvatiš!
Pomislila sam dobro, pokušaću da primjenjujem ako će mi biti bolje.. Taman što pomislih da sam pronašla put ka iscjeljenju svog duhovnog nemira sve ubrzo nestade.. Nakon toga, dodao je kako nije zdravo da se svađam sa neistomišljenicima na Fejsbuku. Ali, ako baš moram, da bar ne koristim uvrede i da navodim argumente. Tako ću, navodno, izbjeći konflikte i imati mir. Da treba da radim na sebi, a ne protiv sebe. Poslije te rečenice, moj „umjetnički“ način izražavanja dostigao je svoj vrhunac. Istog trenutka, napustila sam prostoriju do tada neviđeno nestručne osobe.
Požurih kući, što zbog neprofesionalnosti, što zbog inspiracije za sljedeći status (umjetnici znaju o čemu pričam). Kada sam došla kući, čekao me je gotov ručak na stolu. Bila sam stvarno gladna, ali moj laptop me je čekao s većim nestrpljenjem. Odmah sam se povezala na Fejsbuk i napisala tekst u kojem sam dotičnog psihologa isprozivala za nestručnost i neprofesionalnost. Osjećala sam se mnogo bolje nakon toga. Na petnaest sekundi. Kao i obično, rekli su mi da nije u redu to što radim. Ali ne osjećam grižu savjesti zbog toga, jer – SVAKO IMA “PRAVO” NA SVOJE MIŠLJENJE.
Tekst je satiričnog karaktera, svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna.
Subscribe na naš YouTube kanal.
Pratite ”Micro Mrežu” na Facebooku, Instagramu i Twitteru.
Besplatnu Android aplikaciju preuzmite OVDJE.
