Razlog svog prisustva na trgu opravdavam besomučnoj potrazi za nižim tonovima gledajući kroz prozor osvjetljen grad sa soliterera nedaleko od marine.
Vonj naftnih isparavanja iz brodova je bio nesnosan, buka koju stvaraju se lako uvlačila u stanove čim bi se malo otvorio prozor. Trebao mi je samo jedan proveden dan u njemu da shvatim zašto je najamnina znatno jeftinija od ostalih ponuda iz oglasa. Morao sam da se pokrijem koliko sam dugačak, luksuznije mjesto je nešto o čemu sam prestao da maštam, mislio sam da ću do kraja života ostati u njemu.
Pamtim to mjesto po najvećoj agoniji kroz koju sam prolazio, po velikim graškama znoja izazvanih paranojom koja me je posjećivala na svakih nekoliko sati u namjeri da me uništi, izludi, da mi uzme dušu. Naiđe tako trenutak od života odabran, za tebe potpuno nenadan, opasan, tjeskoban i do kostiju surov trenutak, ime mu je kušnja. U tom kratkom dašku od neprolaznosti kad ne vidiš izlaz, niti bilo šta što na izlaz iz toga liči, pritisnut najcrnjim pomislima za koje nisi vjerovao da su produkt tvoga bića, pomisli koje kao bijesan ker sa pjenom u ustima žele da te rastrgnu.
Onaj gadljivi osjećaj duše kojoj se biježi iz sopstvenog sasuda, koja počinje da prezire život i boja kože počinje da se mijenja a oči postaju nalik u zvijeri pritisnutoj u opasnost. I kad siđeš u najdublje ponore samog sebe i pokušavaš naći nešto što bi te za sekund umirilo, dalo odušak, nadu u izbavljenje shvativši da nema ničega padaš u još veći očaj.
Moja česta preseljenja iz grada u grad, iz države u državu su doživljavali neuspjehe u namjeri da bar negdje uskočim u neku drugu kožu. I evo me ovde, sam i do krajnosti zgađen samom sebi ne shvatajući kako sam dospio u ovakvu situaciju. Ona je svakako prouzrokovana mojim destruktivnim navikama koje su me napravile disfunkcionalnim sa blagim poremećajima identiteta. Zapao sam u nešto čemu nisam znao ime ni lijek.
Imam navike koje me održavaju socijalnim, uglavnom noću u potrazi za alkoholom. Tako jedne proljetne večeri navlačim omiljenu kariranu košulju sa koje osjećam udimljenost cigaretama koje sam čitav dan savijao i palio jednu za drugom, prozor sam držao zatvorenim jer sam lakše podnosio zagušljivost nego buku. Natresam bočicu parfema u kojoj vidim par kapi dovoljnih da mi riješe problem sa udimljenom košuljom i liftom ukrašenim grafitima silazim u grad.
Raspoloženje mi raste kako sam se približavao kuli, osjećam energiju grada, ljubomorno brojim parove koje srećem. Iz okolnih fast fudova do mene dopire miris girosa kojeg bura mješa sa mirisom soli. Vjetar koji sve očiglednje pravi sve veće talase mi ne dozvoljava da smotam ni sam ne znam koju po redu cigaretu pa sam se dao u potragu za zaklonom. Promjena smjera vjetra mi do uha donese zvuk bluza koji me zagolica, zalizah papir sa duvanom i uputih se da čujem jasnije gitaru koja sve bolje zvuči.
Lagano se provlačim kroz korzo vođen zvukom električne gitare. Kako sam se približavao mogao sam i da čujem kako neko jako dobro završava ”Little wing od Hendrixa” i tad sam se upoznao sa Jorgosom, simpatičnim grkom guste crne brade. Da susreti nisu slučajni još jednom sam se uvjerio te noći za koju još uvjek smatram noći moga izbavljenja iz stanja u kojeg sam se doveo . Našem umu nedokučiva tajna je svaki susret koji koji imamo sa ljudima, neki susreti su kraći neki intezivniji, ali svakako onakvi kakvi su nam potrebni za riješavanje životnog nivoa na kome smo zapeli.
Često nam se kao riješenje na pitanja koja nas koče događaju upravo onakvi susreti sa onakvim ljudima za koje ćeš nakon nekog vremena shvatiti da bez njihovog upliva u tvoj život ne bi dobio ni riješenje. I to se događa na tajanstven način, kao potvrda da nismo zaboravljeni od Božijih očiju. Zato je nadmenost neprijatelj svakog uspjeha i znanja, kao fanatičan stražar odbija goste koji nam iz nama još nepoznatih razloga ulaze u život unapređujući ga čak i onda kad se nama čini suprotno.
Einai kala (dobri su), dobaci mladić sa drugog kraja klupe u koji sam se smjestio, pravim se da ne shvatam da se obraća meni. Opet ponavlja isto pružajući mi limenku Mitosa koja orošena odaje temperaturu koja godi. Ne, ne, poli kala (jesu, zaista su dobri) uzvraćam neznancu i kao prihvaćeno prijateljstvo čekiram pivo za koje ne krijem da mi je baš leglo. Pokušavam da se puno ne uvlačim u razgovor i haos u svojoj glavi izbacim muzikom kojoj se prepuštam.
– Ti nisi grk? Na pola piva me presječe pitanjem i opet uz blagi i smiren osmjeh. On kao ni ja nije krio zadovoljstvo u muzici kojoj smo prisustvovali, ali ta smirenost je imala neki drugi izvor. Onakav kome sam ja vjerovatno čeznuo sve ovo vrijeme a nisam znao kako ga steći. Blaga ljubomora obuze mi srce zbog mira koji je bio u stanju da izliva na druge, a to nije moglo da se ne osjeti već samom razmjenom pogleda.
Nesvakidašnje čudesna ličnost. Nisam, odgovaram opet kratko pokušavajući da eskiviram uvlačenje u razgovor, nisam se bas osjećao kao neko skim je ugodno pričati. Već crv počinje da gmiže mojim umom i počinju da mi se roje pitanja vezana za njega. Toliko sam se počeo baviti riješavanjem te zagonetke da muzičare više nisam ni doživljavao iako sam prvenstveno zbog njih ovdje. Na svakih nekoliko minuta, kao u ritmu sam dobijao po neko pitanje vezano za moj boravak u Solunu. Lagao sam, providno i nevješto dok sam mu objašnjavao posao koji me je doveo ovdje, posao koji je postojao samo u mojoj glavi. U stvarnosti je slika bila takva da sam bježao, ne od prestupa zakona ili velikih dugova zbog kojih inače ljudi bježe. Ja sam bježao od sebe, a prokletstvo ili blagoslov još ne znam jeste da čovjek od sebe pobjeći ne može.
Nastavili smo da ćaskamo na toj klupi da nismo ni primjetili da se sve oko nas razišlo i grad je otišao na počinak. Ispričao sam mu sve o sebi kao što se može samo slučajnim prolaznicima. Nekoliko puta za svog života svako od nas sretne ljude pred kojima otvorimo dušu, da istekne sav otrov iz nje kao gnoj iz nelječene rane. Ovaj čovjek je bio jedan od njih. Osjećao sam da me sažaljeva, kao da je pronicao duboko u moju dušu vadeći iz nje trn po trn.
– Ispričaću ti jednu priču koja će ti možda pomoći da pronađeš svoj orjentir, kazao je to tiho, ton njegovog glasa je bio odmjeren i sugestivan. Dok sam nam ja motao cigarete on je otpočeo priču.
Postojao je jednom jedan kralj, potišten, utučen baš kao ti sada. Godinama nije mogao da pronađe odgovore na tri pitanja, tako je bio mučen tim pitanjima da nije mogao ni da spava. Pitao je sve najmudrije ljude u svome carstvu no niko mu nije pružao odgovor. Pitanja su bila jasna, koji je najvažnji trenutak u životu, zatim najvažnija osoba u životu i treće koji je čovjekov najvažniji postupak.
Godine su prolazile a odgovora nigdje nije nalazio. Zatim se odluči poslati svoja najbolja tri viteza u potragu za odgovorom obećavši pola svoga kraljevstva i ruku svoje kćeri jedinice onome koji pronađe odgovor. Vrijeme je prolazilo a vitezova sa odgovorom nije bilo. Do jednog dana kada su se bez odgovora trojica vitezova vraćali ka dvoru. Potištenih lica naiđoše kraj jedne bake u polju.
Upita ih starica zašto su tužni, može li kako da ih ugosti. Ispričaše joj za neuspjelu misiju u pronalaženju odgovora za svoga kralja. Starica blago upita da joj kažu za ta pitanja koja muče kralja i oni ponoviše po ko zna koji put. Koji je najvažniji momenat u životu, najvažnija osoba i najvažniji postupak? Ja imam odgovore reče starica. Vitezovima se ozariše lica slušajući šta će starica da im kaže. Najvažniji momenat djeco moja je ovaj sadašnji, prošli se vratiti ne može a budući ne postoji, dakle postoji samo sada. Najvažnija osoba u životu za mene ste vi, jer ste sad prisutni sa mnom a najvažniji postupak je taj kako ću ja sada prema vama da se ophodim. Tu moj novi prijatelj zaustavi priču dajući mi vremena da je apsolviram u mislima.
Zabacio sam glavu na naslonjač i gledao u zvjezde. Jedna je prošarala svod čitavom dužinom, suza mi je počela da klizi u kosu dok sam shvatao da Provišenje šalje utjehu.
