Danas je Svjetski dan socijalne pravde. Datum koji mnogi od nas registruju tek usput. Još jedan „svjetski dan nečega“.
Ali da li je stvarno samo to?
Da li je nevažno to što više od 700 miliona ljudi u svijetu živi u ekstremnom siromaštvu?
Ili to što najbogatijih 1% svjetske populacije posjeduje više bogatstva nego ostatak svijeta zajedno?
Da li je nevažno to što milioni djece i dalje nemaju pristup osnovnom obrazovanju?
Naravno da nije.
I naravno, obilježavanje jednog dana u godini neće automatski riješiti globalne probleme nejednakosti. Svjetski dan socijalne pravde neće ukinuti siromaštvo niti izbrisati razlike u prihodima. Ali može uraditi nešto drugo, može nas natjerati da zastanemo. Da pogledamo brojke koje inače preskočimo. Da priznamo da problem postoji.
Jer socijalna nepravda nije tamo negdje daleko. Ona je dio svijeta u kojem živimo.
U savremenom, nepredvidivom svijetu niko ne može sa sigurnošću tvrditi da je trajno zaštićen od socijalne nesigurnosti. Ekonomske krize, ratovi, pandemije i političke nestabilnosti pokazale su koliko brzo se okolnosti mogu promijeniti.
Zato je lako reći „to se mene ne tiče“. Lakše je okrenuti glavu. Teže je priznati da nepravda postoji i zapitati se šta možemo učiniti.
Ne možemo svi promijeniti sistem. Ali možemo promijeniti svoj stav. Ne možemo spasiti milione, ali možemo reagovati kada vidimo diskriminaciju. Možemo podržati one koji nemaju iste prilike. Možemo barem odbiti da budemo ravnodušni. Socijalna pravda, zato, nije samo pitanje empatije, već i pitanje stabilnosti društva. Društva sa manjim stepenom nejednakosti pokazuju veću ekonomsku sigurnost, manji nivo konflikata i veće povjerenje među građanima.
Odgovornost za promjene ne leži isključivo na međunarodnim organizacijama i vladama. Ona počinje i na individualnom nivou, kroz solidarnost, aktivno građanstvo i spremnost da se reaguje na nepravdu. Kako je istakao Robert Baden-Powell, cilj života bi trebao biti „ostaviti svijet boljim nego što smo ga zatekli“.
