Kada je njeno veličanstvo fudbalska lopta u pitanju svi mogući rezoni, postulati, običaji su tako krhki, a istovremeno tako tvrdi da, običnom smrtniku, nikada nije jasno šta je gore, a šta dole.
Ona poznata da je fudbal najljepša sporedna stvar na svijetu zo odlično oslikava. Znam i za onu pitalicu – koje su tri naveće organizacije na svijetu, a sve počinju sa slovom C? Odgovor je jasan i jednostavan Crkva, CIA i Crvena Zvezda! Jesta da se sa tom konstatacijom ne slažu ”grobari” što je već njihov problem.
Fudbalske igre ne bi ni bilo bez igrača, navijača, a naravno i trenera. U životu sam ih mnoge upoznao, družio se sa istima, “bolovao“ njihove bolesti, davao podršku ili pak, kritiku, ali teško da smo mogli razmišljati jednako. Kao novinarski izvještač imao sam svoje viđenje igre, učinka igrača, taktike što se uveliko suprostavljalo njihovim stavovima i metodama. Neću reći da nismo bili u dobim odnosima što se kaže ljudi smo, ali nisam mogao da im dopustim da pričaju o poštenju, viteštvu, korektnosti kada im je svima isključivo, bio cilj pozitivan rezultat njihove ekipe pa, makar se taj rezultat na nepošten način ostvario. Nisam sreo, izuzev rijetkih, koji bi priznao svoj propust, pogrešnu procjenu, a da krivac za to nije bio na onoj drugoj strani. Obično su to bili ”dežurni krivci” u liku sudija, oni suparnički „kasapini“ koji nisu gledali gdje tuku, ona njihova publika koja pojma nema o fudbalu, njihova kvarna uprava koja nas nije doekala kao mi njih prošli puta…
Sve ovo stoji ponekad, samo što ti isti treneri zaboravljaju šta su sve spremni uraditi da bi ostvarili pobjedu. Tada priča o sportskoj etici,poštenju,rivalstvu, prestaje da postoji. Dijalog i demokratska rasprava postaje misaona imenica,ako nisi saglasan sa njihovim stavom. Čitaocu nudim istinite anegdote, pa neka kažu da li sam u pravu?
Virtouz na terenu Rifat Adjulović je znao obradovati mnogo puta navijače Kozare dobrim igrama. U poznim godinama Ađo se oprosti od aktivnog igranja,a uprava kluba mu pruži šansu da bude trener. U pripremama za jesenju sezonu, po običaju, dosta igrača dođe na probu. Tako iz Opštinske lige dođe Malbašić iz Trebovljana, Ađo reče da je neperspektivan, pa ga ja odvedem u moju Slogu u Podgradce. Malbašić tu jesen odigra u zoni odlično, pa ga uvrstiše u reprezentaciju zone protiv selekcije lista „Glas“. Sretoh ja Ađu na ulici, a on će meni zašto ja odvedoh dobra igrača iz Kozare? O onome da je on donio odluku da je igrač neperspektivan ni riječi.
Nije od toga prošlo puno vremena, a Ađo na prvenstvenoj utakmici, izvrši izmjenu što se pokazalo promašajem. Ovčas sam to u izvještaju komentarisao kao grešku trenera, da bi u ponedjeljak na fudbalskom „samitu“ Ađo ustvrdio da sam sve dotadašnje trenere bodrio i pomagao, a njega, eto, unakazio. Htjedoh da ukažem Ađi da nije svačije po selu pjevati upitah ga-da li bi on, da mu neko ponudi, bio trener reala? Ađin odgovor bijaše da, što će reći da se, ipak, kroz selo može pjevati ne vodeći računa o pjevačkoj nadarenosti.
Jedan od trenera koji su bili simpaziteri nekadašnjeeg selektora Miljana Miljanića, bijaše trener Sloge (GP), Kozare, Laktaša, pedagog Dušan Tatić. Bijaše to trener koji je volio držati sve pod kontrolom, ponekad miješajući trenerski posao sa onim u rukovodjnju klubom. Bili smo pravi drugari ali rijetko istomišljenici o mnogim stvarima iz fudbalske sfere. Poslije golmana Dragoje Panića Sloga je kuburila sa dobrim čuvarima mreže. Tako ja jednog ljeta registrujem za Slogu Matijađevića, mladog golmana iz Mačkovca čiji je kluba bio član one posljednje B Opštinske lige.
U staroj Topoli klub Ratar je organizovao ljetni turnir na kome će učestovati i moja Sloga. Ponedeljak ja trenera Tatića sretoh pred kafićem „P+8“, pa ga upita za ishod na turniru. Dule referira da je Sloga turnir osvojila jer je obje utakmice odigrala bez golova, a pobjede su došle izvođenjem penala. Pitam ga dalje za izgled tima, moguće ambicije, a on odgovara da mu sve linije odlično funkcionišu, ali je problem golman. Začuđen odgovorom pitam ga da li je branio Matijašević, a on potvrdi. Oćutah na taj odgovor jer mi nije jasno da golman ne funkcioniše, a za 180 minuta nije primio gol i još odbranio par penala. Nije dugo prošlo kad „Glas“ organizuje utakmicu svoje lige i reprezentacije Regije, koju sastavlja trener Tatić, veliki prijatelj, tadašnjeg urednika u „Glasu“ Željka Tice. Mali kuriozitet ove priče leži u tome što je na golu te reprezentacije stajao golman Matijašević, onaj što je ljetos bio trenerska „noćna mora“ među stativama. Koliko me sjećanje služi tog golmana smo u selu oženili našom djevojkom.
Da zaokružim ovu priču o trenerima i njihovim manam i vrlinama ispričaću još ovu. Riječ je o treneru Slijepčeviću, nažalost, nema ga više među živima. Imao je on i neki poseban odnos prema toj bubamari iako nikada nije aktivno igrao fudbal. Od njega si mogao svaku uslugu tražiti, svakom je htio pomoći i pomagao je, samo nemoj da mu se petljaš u trenerske vode. Mirko je vodio bar desetak klubova na opštini, imao uspjeha, osvojenih pehara, bio dobar organizator, fudbalski funkcioner, a jedna od mana mu je bila da do pobjede dođe na bilo koji način. Mnogi kažu da je fudbal volio toliko da se oženio ponedeljkom, da bi prisustvovao utakmici svoga tima.
Znajući ga dobro trudio sam se da ga koristim u onim pozitivnim stvarima, što je uvijek sa entuzijazmom i korektnošu odradio, ali sam se pazio onih njegovih podzemnih radnji koje su znale uprljati ljepotu fudbala. U to doba igrači koji su bili na služenju vojnog roka nisu mogli nastupati na odsustvu za svoj matični klub, što je poenta ove priče.
Igra se utakmica Grupne lige u Karajzovcima. Gost je ekipa „Zadrugara“ iz susjednog Kočićeva čiji je trener Slijepčević. Delagat te utakmice je moja malenkost, a sudi je jedan od tada strogih i pravičnih sudija Mirko Janković. Ekipe stigle na teren, ja pravim zapisnik, nudim identifikaciju igrača obema ekipa, a predstavnici to odbijaju jer se oni poznaju, kao komšije u dušu. Prošlo poluvrijeme bez problema. Znamo negdje oko sedamdesetog minuta bez nekog povoda zaleti se sedmica gostiju i u prsa udari sudiju Jankovića. Sledi normalno prekid i meni kao delegatu nešto više posla. Napravio ja zapisnik pa od gostiju tražim da dovedu onog što udari sudiju da da obavezujuću izjavu za disciplince. Trener Slijepčević mi kaže da se isti naljutio i preko polja otišao kući. Može i tako, obavezan sam u savez donijeti sportsku legitimaciju vinovnika incidenata što i činim. Pogledam u legitimaciju i nešto mi slika igrača ne odgovara onom koji je udario sudiju. Sada mi nema druge nego sumnjati u njegov identitet, ali u zapisniku sam napisao da su ekipe odbile tu obavezu prije utakmice.
Mene sumnja stalno grize o mom propustu i jasno mi je da me je Slijepćević nadmudrio. Danima i mjesecima ga molim da mi kaže istinu, kad je priča završena i nema nikakvih novih posljedica. Voza on mene tako danima pa će jednom:
– Vidiš ja imao registrovanog igrača koji je bio u vojsci, pa došao na otsustvo. Po propisima ne može igrati, a treba mi kao komad kruha. Tri dana i tri noći smišljam na koji način će igrati. Znam da su ti delegat da ćeš tražiti identifikaciju, mi ćemo je odbiti, a to isto tražiti i domaćin jer se poznajemo. Sve sam to lijepo smislio, samo nisam mogao pretpostaviti da će budala da se zaleti i udari sudiju.
Eto i ove priče spadaju u trenerske ludorije, pa je teško zamisliti šta isti sve mogu zamisliti, izmisliti i ostvariti, samo da dođu do bodova. Ovo sam zabilježio u spomen pomenutih, koji,nažalost nisu više živi, kao ni oni koje sam poznavao i pratio: Iliju Miljuša, Mirka Bazića, Mirka Kokotovića, Borisa Marovića, Vladu Šimunića, Ekrema Maglajliju, Ibru Biogradlića, Velimira Sombolca…
