Tek što se ugase svjetla na ”zelenim terenima” i zaključi jedna sezona, u pauzi do početka nove, ”svjetla se pale” na betonskim terenima i umjesto velikog igra se mali fudbal.
Kada god počinjem lične priče vezane za fudbal, vraćam se tamo u 2003.godinu. Ali, ova priča je stvarno tada počela, te godine na jednom poligonu. Na poligonu na kojem smo kao djeca ”sa Banje” najviše vremena provodili, pa kada je bio zaključan, preskakali, ulazili na ”naše” prolaze, samo da koji put šutnemo loptu u gol, dok ne vidimo čuvara i ”šmugnemo” prije nego on dođe do poligona. Na poligonu, posebnom po svom izgledu, iza jednog gola mirno teče potok, iza drugog je brdo idealno za gledanje utakmica. Ko želi da bude blizu terena s jedne strane su tribine, dok za one koje žele da se osjećaju kao na izletu, idealna je druga strana, jer mogu da ponesu deku, stave je na travu i uživaju u ljetnim večerima na Banji Vrućici. A, ako ste žedni u blizini je kiseljak, koji za sve nas teče. Da, tamo na poligonu ZTC ”Banja Vrućica” prije 14 godina je počela jedna priča.
Počela je priča zvana tunir u malom fudbalu ”4.juli”. Međutim u to doba, kao djeca nismo ni znali ko to organizuje, znali smo samo da se igra mali fudbal, tada ne toliko popularan u našem gradu, ali danas najpopularniji rekreativni sport u svijetu.
Kao da se takvo nešto čekalo u gradu, pa su se tribine punile već od 18 časova kada je počinjao turnir, da bi do kraja , tamo do 23 časa, oko poligona prodefilovalo oko tri,četiri hiljade ljudi. I tako svako veče, cijeli grad i staro i mlado, oči javnosti su u periodu turnira gledale ka Banji Vrućici. Nakon desetak dana i 32 ekipe, stiglo se do finala. Znam samo da su igrali naši i njihovi. Naši su bili ”Zlatnik” jer su tu igrale komšije s Banje, Bojo,Kizo, Šakan, dok su njihovi bili ”Balkan Čedoslav Kompani” iz Šnjegotine. Ipak, i pored podrške publike, prva titula turnira je otišla u Šnjegotinu. Turnir se pokazao kao uspješan, pa se čekao 4.juli naredne godine.
A, onda godinu dana poslije opet ljetni raspust se dijelio na period prije turnira na Banji i poslije turnira, jer je turnir poseban period. Ponovo od 18 časova pune se tribine, kupuju se špice u obližnjim trgovina, tu su i kokice, a pored terena Cakani viče ”kod Cakanija ‘ladna piva, ko ne kupi, kao da nije ni bio na turniru”. Ponovo 32 ekipe, deset dana fudbalskog uživanja. A na mali fudbal smo već navikli, i pravila smo naučili, pa i to da golman učestvuje u igri, jer ko bi zaboravio Arijelove golove sa sredine terena na prvim turnirima.
Jednu ekipu treba izdvojiti u istoriji ovog turnira, ekipu koja dolazi iz ”najfudbalskog sela” na našoj opštini, ekipu ”Kamenica”. U Kamenici ko ne igra fudbal, vjerovatno i ne živi tamo, a šta je samo fudbalskih bisera izašlo iz tog mjesta, na prste se ne mogu izbrojati. Tada, ekipa koja je ostavila pečat turnira. Jer,kada oni igraju ne dolaze samo njihovi igrači, već preko stotinu navijača, koji pjevaju od prve do posljednje minute i euforično proslavljaju golove. Odlazili su kući pjevajući i kada pobjede i kada gube. Adem, Semir i ostali dovodili su u trans svoje navijače, dok je ostala publika navijala za drugu ekipu, pa je trans na drugoj strani bio, kada pobijede ekipe iz grada, Banje, Pribinića i ostali. Prvih godina i nastupa Kamenice svi se sjećaju, jer je to bio simbol za dobru atmosferu na turniru.
Godine 2004. titula je otišla u Kotor Varoš , osvojila je ekipa ”Jezerke” koja je u finalu bila bolja od Ozrena.
Nije to više bio samo turnir, bio je to duh koji je zaživio, to je bila tradicija i početak jula svake godine koji je bio rezervisan za turnir na Banji.
Naredne godine titula je ponovo otišla za Šnjegotinu, ponovo kod ekipe ”Balkan Grand”. Pamti se susret polufinala u kojem su izbacili Kamenicu, ”bijeli” su kasnije svoj najveći uspjeh ostvarili osvajanjem trećeg mjesta. Vicešampion turnira je bio Monting.
Ako su prva tri turnira prošla u nadmetanju fudbalera, turnir koji je počeo nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj imao je dodira sa profesionalnim igračima malog fudbala. Kultna ekipa ”Monting” na čelu sa nekada najboljim igračem Evrope u futsalu, Predragom Rajićem osvojila je te 2006. prvi i svoj jedini turnir ”4.juli” pobijedivši u finalu branioca titule, ekipu ”Balkan Grand” kojem je to bilo posljednje finale u istoriji.
Naredne godine kada su svi očekivali da će titula ponovo u ruke Predraga Rajića i ekipe, ispriječio se Janko Kokić, tada najbolji igrač turnira i ekipa ”Natura vita” koja je u finalu savladala Monting rezultatom 3:2 poslije boljeg izvođenja penala.
Godine i godine su prolazile ”teslićki Vimbldon” je postajao sve popularniji, a mi djeca s početka priče sanjali smo da jednog dana zaigramo na turniru i da nas spiker prozove, na kraju i poslije 14 godina taj san nismo ostvarili jer svako je otišao svojim putem, ali ko zna, možda jednog dana…
Sjećate se priče o Proleterovoj generaciji koja je pred punim tribinama ”Radolinke” rušila svoje protivnike, isti ti , Predo, Nenad, Bojo, Gavra i najupsješniji fudbaler u ovom trenutku na našoj regiji Zoran Kvržić ( sada fudbaler Šerifa iz Tiraspolja) upisali su se u istoriju turnira ”4.juli” i 2008.postali šampioni.
Godinu dana poslije najbolji igrač turnira Zoran Kvržić, u ¼ finalu je srušio svoju bivšu ekipu i branioca titule Proleter, a onda pehar ponio u Jelah, zajedno sa suigračima iz ekipe Folkoteka ”Holywood” Jelah.
Popularizacija malog fudbala u novoj deceniji je rasla iz dana u dan, pa je na turniru bilo sve više profesionalnih igrača malog fudbala ili futsala. U novoj deceniji vidjeli smo samo tri pobjednika, prvo je nekad nakon prvenstva u Južnoj Africi prva titula otišla u Doboj, jer su Crni, Kuruz, i ostali u finalu bili bolji od ekipe iz Banjaluke i pehar odnijeli u ”Restoran Šešlije”.
Godine nakon toga su u znaku dominacije jedne ekipe, ”Ekstra prom Gornji Buletić”.
Prvi pehar je osvojen 2011.godine, a ekipu su činili domaći igrači, Gundi, Talenko, Želja,Mili, Šakan, Batlija, Janko Kokić i ostali.
Domaći navijači su se radovali 2012. godine jer su Beba, Jorgo, Vuk, Despa i Špico na golu, su te godine osvojili bronzanu medalju, kao najveći uspjeh jedne ekipe iz Banje Vrućice na ovom terenu.
Dočekalo se te godine da se neka ekipa izjednači po broju titula sa ”Balkan Grandom” iz Šnjegotine, a to je ponovo uspjela ekipa iz Gornjeg Buletića.
Istorija ispisana te 2013.godine, kada je ”Ekstra prom” trećom titulom postao najuspješnija ekipa u istoriji turnira. Arijel, Delibaša, Šakan, Želja, Janko Kokić u finalu su savladali ekipu iz Banjaluke za novi pehar.
U velikoj želji da se prekine dominacija jedne ekipe, na turnir 2014.godine došlo je mnogo kvalitetnih igrača futsala, ali ipak vlasnik pehara se nije mijenjao.
Veliki klasik je odigran dva sata prije finala Svjetskog prvenstva u fudbalu, u finalu 13. po redu turnira ”4.juli” sastali su se ponovo ”Ekstra prom Gornji Buletić” sa igračima poput Marija Aladžića, Dragana Bogdanovića Krtole i ostalih protiv ”OO SP” Teslić, koju su činili igrači iz Banjaluke poput reprezentativca Srđana Ivankovića, Kaurina, Deka… Nakon 4:4 u regularnom dijelu, više znanja i sreće sa ”bijele tačke” je imala najtrofejnija ekipa , koja u svoju istoriju dodala i četvrti pehar namijenjen pobjedniku turnira ”4.juli”.
Posljednje dvije godine ”obični” fudbalski rekreativac završnicu je mogao gledati samo sa strane jer su regionalni velemajstori malog fudbala ”kolo vodili”, a jedna ekipa šampionom postala. ”Dević tekstil” Teslić, predvođen braćom Novoselac, Kahvedžićem , Mulahmetovićem, Devušićem, Čamparom i ostalim osvojili svoj prvi pehar, nakon što su u finalu savladali domaćina, Opštinski odbor Socijalističke partije ”Teslić” igrače malog fudbala iz Banjaluke. Nakon osam godina na turnir su se vratili bivši i sadašnji reprezentativci Srbije , pod imenom ”Monting”, ali dalje od bronzane medalje nisu mogli,jer su dan ranije poraženi od šampiona.
Prošlogodišnji turnir je ostao kao najkvalitetniji do sada, a najveći ”klasik” je odigran u finalu između Montinga , igrača sastavljenih od četvrte reprezentacije sa prvenstva Evrope, Srbije, Antonić, Perić, Rajčević, Simić i ostali protiv branioca titule ”Dević tekstil”, za koju su igrali reprezentativci BiH, Hrvatske i Slovenije, Aladžić, braća Nvoselac, Morina, Novak i ostali. Nakon rovovske bitke, koja je završena 0:0, u penal seriji, ”Dević tekstil” je slavio nakon što je Simić (koji je dao gol Ukrajini u ¼ finalu Evropskog prvenstva) pogodio stativu i donio drugu titulu ekipi ”Dević tekstil”, dok ”Monting” već deset godina čeka trofej.
I tako, prođe 14 ljeta, na redu je 15. turnir. Nismo više djeca koja stoje kraj ograde i čekaju da im lopta dođe i bore se da je vrate na teren. Sad smo odrasli, svako sa svojim poslom, sjedimo na tribinama, jedemo špice, pijemo kolu( čitaj:pivo) i dalje se nadamo da ćemo nekada igrati na turniru, a dok mi ne dođemo, uživajte u majstorijama profesionalaca, jer kako se šuška u čaršiji, možda ćemo vidjeti i portugalsku krv ove godine, ko zna.
A, nama preostaje samo da najavimo turnir koji će se igrati od 1. do 7. jula, a sve potrebne informacije pronađite na slici ispod.
