Sjećate li se časova muzičke kulture iz osnovne i srednje škole?
Od prvog do petog razreda su to bili časovi zabave, pjevali smo neke pjesmice, učitelj nam je donosio igračke instrumente, da kao nešto sviramo.
Već od šestog do devetog razreda smo časove imali u kabinetu muzičke kulture. Pored slika poznatih kompozitora, bili su klavir i bubnjevi. Naravno, ako bi neko kojim slučajem dirao klavir ili bubnjeve dok nastavnice nema, a ona čuje da si dirao, ni ministar unustar untrašnjih poslova, ni ministar bezbjednosti te ne bi mogli spasiti. Ne što te ne bi mogli spasiti, nego bi te lično SIPA hapsila, kao da će se klavir ili bubanj pokvariti od jednog dodira. Bar do sada nisam čuo da je neki “Petrov“ klavir se pokvario ako bi neki laik pritisnuo bijelu i crnu dirku. No diranja nema.
U to su se vrijeme donosile kajdanke, učile solmizacija i abeceda,takitare, pjevalo se, ali te pjesme još uvijek teško iz glave izlaze. „Kolo vodi Vasa“, „Jeste li vidjeli moga sinka Janka“ i naravno nezaboravne rukoveti Stevana Stojanovića Mokranjca. Svakako pjesma iz druge rukoveti i dalje ne izlazi iz glave.
“U Budimu gradu čudno čudo kažu, hm, hm, je l istina, čudno čudo kažu!
Miš poseja proju po ježevu polju, hm, hm, je l istina, po ježevu polju!
Narasla je proja mišu do kolena, hm, hm, je l istina, mišu do kolena!
Mišu do kolena, žabi do ramena, hm, hm, je l istina, žabi do ramena!”
Stevan Stojanović Mokranjac je bio srpski kompozitor i muzički pedagog, klasik srpske muzike, njena najistaknutija ličnost na prelazu iz XIX u XX vijek, zaslužan za uvođenje srpskog nacionalnog duha u umjetničku muziku.
Pjesma je prestala odlaskom u Gimnaziju, tamo smo u prva dva razreda bubali teoriju i istoriju kao da nas spremaju za asistenta na fakultetu, ipak se uvijek rado sjetim pjesme iz osnovne škole.
