Treći skup najboljih svjetskih fudbalskih reprezentacija odigrao se 1938. godine, a domaćin je ponovo bila jedna evropska država, Francuska. U Evropi se već uveliko ”zveckalo oružjem”, međutim Mundijal je ipak održan, ali kao i na prethodnom šampionatu uz dosta propusta.
Sistem takmičenja je ostao isti, kao i u Italiji, a ujedno je ovo bilo posljednje prvenstvo na kojem nije bilo takmičenja po grupama. Ponovo su Južno Američke reprezentacije, Urugvaj i Argentina odbili sudjelovanje na šampionatu, Španija zbog rata nije mogla sudjelovati, a i pored toga što je Austrija izborila plasman na SP, nakon izvršenog ”Anschlussa” od strane Njemačke, reprezentacija Austrije više nije postojala, pa je tako umjesto Austrijanaca, ”upala” selekcija Švedske.
Zanimljivo je to da su na ovom šampionatu igrači prvi put nosili brojeve na dresovima, dok je na njemu prvi put nastupila selekcija iz Azije, i to Holandska Istočna Indija (sadašnja Indonezija), koja se nije takmičila u kvalifikacijama.
Takođe ovo prvenstvo je prvo u istoriji u kojem su se domaćin, u ovom slučaju Francuska, te pobjednik prethodnog turnira, selekcija Italije automatski kvalifikovali na završnicu turnira. Interesantno je to da pobjednik prethodnog Svjetskog prvenstva automatski se kvalifikovao na iduću smotru sve do Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006. godine, kada je to ukinuto.
Čak pet utakmica prvog kruga takmičenja odlučeno je nakon produžetaka. Ipak, favoriti su slavili u gotovo svim mečevima, osim u duelu Kube i Rumunije, u kojem je dalje prošla Južno Američka reprezentacija, koja je pak u četvrtfinalu doživjela pravi debakl, jer je poražena od selekcije Švedske rezultatom 8:0. Domaćina Francusku pobjedili su Italijani, koji su takođe kao i prije četiri godine imali veliki vjetar u leđa od Benita Musolinija. Mađarska je izbacila Švajcarce, a Brazil je u polufinale prošao nakon dvomeča sa Čehoslovačkom.
Polufinalni mečevi donijeli su nam dva izuzetna susreta. U jednom su se sastali Italija i Brazil, a u drugom Mađarska i Švedska. I dok su Mađari veoma lako izašli na kraj sa Skandinavcima (5:1), u drugom meču koji je bio prvi međusobni okršaj Italije i Brazila u istoriji, bilo je puno zanimljivije. I danas je ostala misterija zašto je selektor Brazila Ademar Pimente svog najboljeg igrača, a kasnije i najboljeg strijelca Leonidasa ostavio na klupi. Mnogi tvrde da je upravo u tome svoje prste imao i Veliki Duče. Italijani su pobjedom od 2:1 plasirali se u novo finale gdje ih je čekala Mađarska ”Laka konjica”.
Finale se održalo na stadionu ”Olympique de Colombesu” u Parizu, a Italija je savladala Mađarsku rezultatom 4:2 i tako odbranila titulu osvojenu prije četiri godine. U utakmici za treće mjesto, selekcija Brazila je bila bolja od Švedske identičnim rezultatom.
Vrijedni pomenuti i to da je na ovom šampionatu na ukupno 18 utakmica, postignuto 84 pogotka, što je 4,7 golova po utakmici, te veoma zanimljivu istorijsku činjenicu da je trofej koji je Italija osvojila doživio neobičnu sudbinu, pošto ga je potpredsjednik ”Fife”, Italijan Otorino Barasi tokom Drugog svjetskog rata čuvao u svom stanu u kutiji za cipele, jer je strahovao za njegovu sudbinu.
Zbog Drugog svjetskog rata, svjetska fudbalska prvenstva nisu se održavala u narednih dvanaest godina, sve do Mundijala u Brazilu 1950. godine, a o kojem će te imati prilku čitati u narednom broju naše rubrike #UsusretRusiji.
