Koliko koraka ima od tišine do umjetnosti i umjetničkog djela? Za Milana Stojića, mladog slikara iz Gradiške, tišina svetogorskih manastira odigrala je veliku ulogu kako po pitanju samospoznaje, tako i na stvaralačkom polju.
Još u osnovnoj školi se isticao kao jako kreativna osoba, a njegov talenat su prepoznali i nastavili. Tad nije ni sanjao da će se baviti slikarstvom, već je njegova dječačka želja bila da se ostvari u fudbalu. Nakon povrede njegova razmišljanja kreću u nekom drugom smjeru.
„Iz te neke pozitivne depresije sam počeo da slikam i da pišem. Tu sam spoznao svoju sklonost i talenat prema pisanju “, otkrio nam je.
Svoje intenzivnije početke vezuje za razdoblje poslije 19. godine. Tada se upoznao sa nekoliko akademskih slikara iz Gradiške koje su se smjestile u Evropu, radeći za njih.
„Sa njima sam radio možda dvije godine, a moj osjećaj za slikarstvo se intenzivirao mojim prvim odlaskom na Svetu Goru“, kaže Milan.
Ovaj snimak je od 2011. do 2018. godine boravio na Svetoj Gori u razdoblju od dva – tri mjeseca, u tišini koju ona pruža još dublje je spoznao svoj talenat. Željan novih nadahnuća i doživljaja, sa 20 godina iznajmljuje kombi, pakuje neke svoje slike i odlučuje se za put u Švicarsku, gdje je nekoliko godina slika na ulici.
„Sa svojim štafelajima izađem na ulicu vikendom, kad je najviše ljudi na šetalištima, izložim svoje slike i počnem da radim, da šaram po platnu, okupim masu ljudi oko sebe i uvijek se tu nađe neko ko je zainteresovan“, prepričava nam on.
U Cirihu se upoznaje sa ocem Miroslavom Simeonovićem koji ga uvodi u rad na freskama i sa kojim se radi na crkvama Uspenja Presvete Bogorodice u Cirihu. U prostorijama te crkve, uz pomoć ciriške eparhije, organizuje izložbu na temu Svete Gore i detalja iz života svetogorskih monaha. Vremenom odlazi do Francuske, Italije, čak i do Češke, gdje se bolje prihvata njegov rad. Kasnije se ipak odlučuje za apstrakciju, inspiraciju izumitelja u ljude, u osmijesima, pogledima. Otkriva da je strastveni čitalac i kolekcionar knjiga, te da svaka knjiga i piščeva misao u njemu budi nove ideje. Svoje radove bazira na plavoj boji, ali ne isključuje ni ostale, dok najčešće motivira izumiranje u fizionomiji žena, ženskih nagih tijela.
Na pitanje što je za njega umjetnost odgovarao da je to samo slikarstvo ili glazba, misli da čitam život jednog čovjeka umjetnosti ako ga tako odredi, od ujutru kako se probudi, njegova navika, od načina na koji se zabavlja, kako troši svoje VRIJEME …
Pored slikanja, bavi se i pisanjem, uzor mu je Dostojevski. Trenutno radi na jednom romanu sa detaljima iz dijela njegovog života. U budućnosti bi želio da se ostvari kao pisac, a slikanje bi više doživljavalo kao hobi, ukoliko se ne pruži mogućnost da se preseli negdje gdje je umjetnost više cijenjena.
Milan je odlučio da će nam pružiti atmosferu sa Svete Gore. Priča nam kako se čovjek svakim dolaskom tamo na neki način promijeni.
„Sveta Gora mijenja čovjeka. Prvi put kad dođu nemaju pojma gdje su došli, došli su mi vjerovatno da se uslikaju, čisto turistički, ne znajući o kakvom se mjestu radi, čuli su, pročitali o Hilandaru da je za naše najsvetije mjesto; drugi tip ljudi će biti na ljetovanju s porodicom pa čisto da iskoristi to što je blizu, pa će doći, skoknuti do Hilandara. Kad je dokazao da je duži period, prepoznaje lica koja su dođu, dođu drugi stavi malo druga druga ponašanja, a dođe i treći put je već malo druga osoba, rekao je.
Kako ističe, drago mi je što ne zna kako bi se njegov život odvijao da nije otišao tamo.
„Hvala Bogu dok je te blagodati od tamo, dok je tih monaha sa Svete Gore. Mislim da ovaj svijet isključuje postoji u njihovim molitvama. Ti ljudi, morate da znate, danonoćno kleče i plaču, krtica za ostatak čitavog svijeta, za mir i ljubav “, kaže nam Milan.
Na kraju razgovora poželio je da nam skrene pažnju na umjetnost.
„Obraćajte više pažnje na umjetnost! Tražite, čaprkajte! To je ono što morate uraditi da biste došli do dobre knjige i lijepe muzike “, poručio je.
Pročitajte još: Pohod na Svetu Goru
Autor: Bojana Radić
