Lijepo se parkiram na označeno parking mjesto za osobe sa invaliditetom. Kontam sad sam sigurna. Vraćam se do auta i ne mogu mu prići. Drugo auto parkirano na onom išaranom dijelu koji služi da napravi prostor kolicima.
Sreća, prolazi jedan momak, zamolim ga da mi isparkira auto. Pita me treba li da mi ubaci kolica, zahvalim se i kažem da ne treba. Pakujem kolica, a iza mene neki bijesan auto, zatamnjena stakla, naravno, svira. Ne može čovjek čekati da spakujem kolica da bi se parkirao na mjesto na koje ne bi trebao. Imala sam takav poriv da izađem, lupim ga i ispsujem onako „kočijaški“ što bi se reklo i ne marim za posljedice. Umjesto toga, izvukla sam se i krenula kući.
Osjećala sam se tako bespomoćno. Zašto? Nikada nisam nazvala pauka da pokupi ni jedno nepropisno parkirano auto. Čak rijetko i reagujem, mora neko baš da me naljuti. Kontam, svi griješimo. Jednom su me kaznili jer sam parkirala na to mjesto i uredno sam platila kaznu. Kažu Zakon ima „rupu“ i ja zamolim ministra da je pokrpe. Jesu.
Sad imam urednu karticu za taj parking. Imam kolica od 6000 maraka da bih mogla sama da ih pakujem. Trenirala i učila sve te manevre i transfere da bih sad bespomoćno stajala pored svog auta zbog nečije bahatosti. Plakala sam cijelim putem. Pitala se da li je moguće da me je jedan parking porazio? Nije. Samo mi je jebeno važno i potrebno to parking mjesto.
