Otac mog svekra radio je u ovoj vodenici, zatim je posao naslijedio svekar Stojan, uz kojeg sam zavoljela vodeničarstvo, radila s njim, da bih prije nekih 15 godina, nakon njegove smrti, preuzela posao. Vodenica sa mlinom u kojoj danas meljem žitarice datira iz vremena kada su Austrougari vladali ovim prostorima, kazuje vodeničarka Radmila Jeremić, koja na imanju u laktaškom selu Krnete čuva porodičnu tradiciju, ali i vodeničarski zanat od izumuranja.
Vodenica koju pokreće potočić nastao iz rijeke Osorine danas je zadržala izvorni izgled, kamen kojim se melje žito od tada nije mijenjan, samo se oštri, a kako Radmila kazuje, u planu je obnova vodenice, jer drvo od kojeg je sagrađena nagriza zub vremena.
“Mušterija ima, ne žalim se. Ljudi sa svih strana u naš mlin, star više od 100 godina, donose žito na mljevenje iz cijelog Lijevča polja, iz Trna… Danas žita nema kao u stara vremena, ne sije se naveliko, domaćini pretežno donose toliko žita koliko je potrebno za kuću”, kazuje Radmila i dodaje da melje pšenicu, raž, ječam, heljdu, a ko nema novca da plati daje ušur ili ujam, odnosno 15 odsto od količine koja se melje.
U trenutku kada je ekipa “Nezavisnih” posjetila imanje Jeremića, mlin je radio, a Radmila nam je rekla da melje špeljdu.
“Za ovu vrstu žitarice još nisam čula, donijeli su mi je ljudi koji se ovdje u Krnetama bave proizvodnjom organske hrane. Prošli put kada sam im mljela neko drugo žito, rekli su mi da će naredni put donijeti špeljdu. Ja ih pitam da li su mislili na heljdu, a oni mi kažu: ‘Ne, ne, na špeljdu.’ Ja sam mislila bog zna šta je to, a ono vrsta pšenice. Ali bitno je da se može mljeti”, priča Radmila kroz smijeh.
Radmila uz pomoć tri sina i kćerke te unučadi na plodnim ravnicama tromeđe sela Krnete, Bakinci i Romanovci obrađuje 24 dunuma zemlje, na kojima siju kukuruz – žuti i bjelčić – koji vodeničarka nakon branja melje u brašno i prodaje po cijeni od 1,80 KM po kilogramu.
Dok radi mlin, vodenicu neko mora obilaziti da bi pratio proces mljevenja, koji, pojašnjava Radmila, zavisi od više faktora. Mora se obratiti pažnja na pritisak vode, težinu kamena i kvalitet žita – neko je vlažnije, neko suvo, neko mekše, a neko tvrđe.
“Posla ima u svako doba godine, ljudi dolaze kada je potreba da im nešto sameljem, ali u jesen i u proljeće, kada počnu prve krsne slave, ima malo više posla. Manje je posla ljeti, kada ljudi ne lože vatru i ne peku hljeb”, pojašnjava Radmila.
Osim mušterija, na imanje porodice Jeremić dolaze i turisti.
“Naši ljudi sa raznih strana dolaze da vide vodenicu i način na koji meljem brašno, dovodi ovdašnje stanovništvo svoje prijatelje iz dalekih zemalja da im pokažu mlin, jer oni tako nešto u svojim krajevima nemaju priliku da vide. Prošle godine su mi dva puta dolazila i djeca iz banjalučkih vrtića”, priča gostoljubiva vodeničarka.
Dok Radmila objašnjava ko su sve gosti na njenom imanju, fotoreporter “Nezavisnih” kroz šalu je pita da li je nekada u mlinu zatekla vilu ili vampira, za koje se nekada u narodu pripovijedalo da posjećuju vodenice, Radmila kazuje kako smo je nasmijali pitanjem, ali da su to gluposti koje je besposlen narod izmislio.
Navodi Radmila da vodenicu nikada ne zaključava, ko god dođe, može ući u nju, bilo da je ona kod kuće ili ne, a da iz starog zdanja nikada ništa nije nestalo.
“Ako daješ širom raširene ruke, tako će ti se i vratiti, ako daješ stisnutom šakom, nećeš imati ni ti, ni onaj kome daješ”, sigurna je Radmila.
Nakon smrti svekra, Radmila koja je do tada sa suprugom živjela u Banjaluci, došla je u Krnete i kaže da nije zažalila zbog te odluke, jer život kakav danas živi ne bi mijenjala “za sav novac svijeta”.
“Kada sam bila mlađa i u dva sata noću sam znala biti u vodenici, a sada su me pritisle godine, pa ne mogu. Ali uživam radeći u vodenici, mir i tišina na imanju opuštaju čovjeka. Moram vam reći, kada se zdravstveno loše osjećam, legnem i bude mi još lošije. Onda ustanem, prohodam do svoje vodenice i bude mi bolje. Ona mi dođe kao terapija”, zaključuje Radmila.
/Nezavisne/
