Prethodni mjesec će mi ostati obilježen kao mjesec nasilja u školama. Počevši sa napadom na profesoricu u Trsteniku, a zatim razmišljajući o dva slučaja vršnjačkog nasilja koja su se dogodila u novembru u Banjoj Luci, gdje su žrtve nasilja pretučene i hospitalizovane sa nimalo bezazlenim povredama, prisjetila sam se svog odrastanja i susretanja sa nasiljem, kao i slučajeva na koje sam nailazila kroz dugogodišnju profesorsku karijeru.
Kod nas je uvijek potrebno da se nešto desi, da bismo reagovali. O prevenciji bilo čega, mi uopšte ne razmišljamo i najčešće tek kada se dogode situacije koje je moguće predvidjeti, hvatamo se za glavu i pitamo se kako je do toga došlo. Danas imam potrebu da kažem nešto o predrasudama koje su vezane za ovu temu.
Posljednje istraživanje u Bosni i Hercegovini, urađeno prije četiri godine, pokazalo je da je svako treće dijete žrtva vršnjačkog nasilja. Kako se desi da mi to ne vidimo? Ne vidimo, jer nasilje nije samo fizički napad, a on je jedini očigledan. Zadirkivanje, vrijeđanje, izopštavanje iz društva, su česti oblici koji se u školama koriste,a baš u onim trenucima kada nema prisustva odrasle osobe. U osnovnoj školi bila sam u više navrata izložena nasilju, a i svjedok nasilja nad drugima. Posebno se sjećam popularne djevojčice koja je ismijavala moju odjeću, frizuru i nagovarala drugare da se ne druže sa mnom. Nije bila jedino takva prema meni, isto je radila bilo kome ko joj iz nekog razloga ne odgovara. Ona je bila odličan učenik, dijete iz „dobre“ porodice, veoma omiljena kod svih nastavnika, i niko ne bi vjerovao da je nasilna. Nisam sama zaključila da mi niko ne bi vjerovao da je prijavim. Vidjela sam kako to funkcioniše u drugim odjeljenjima u istim ili sličnim situacijama.
Kasnije, kroz karijeru, nailazila sam na slučajeve, gdje se takva ista djeca kod nastavnika, a i roditelja u slučaju kada se desi nasilje, uvijek nekako stave sa strane, kroz objašnjenje da je to „dobro“ dijete, koje nema nijednu packu iza sebe, te da dijete, doktora, advokata, elitnih građana uopšte, ne mogu biti djeca koja prave probleme. Fokus se stavlja na one iz marginalizovanih kategorija društva, jer su njihovi problemi javni, svi u selu znaju ko im je tata, ko im je majka i šta nemaju za doručak. Oni su po pretpostavci, ti, koji će sigurno biti nasilni i zadavati probleme kako nastavnom osoblju, tako i vršnjacima. Da se razumijemo, ne kažem da se sa njima ne treba raditi, ali želim da naglasim da je veoma moguće da će se kod „dobrog“ djeteta, stvoriti potreba za liječenjem frustracije, tako što će imati potrebu da na neki način naudi vršnjacima. Razlozi mogu biti različiti. Svađe između roditelja, pritisak na dijete da bude najbolje i da opravda previsoka očekivanja, razvod, preseljenje koje ono ne želi, a ne može na to da utiče, ili je i samo, žrtva ili svjedok nasilja na nekom drugom mjestu, u porodici, u društvu iz kraja. Nasilnici obično imaju oko sebe sljedbenike koje kontrolišu, i koji ih bespogvorno slušaju. Dešava se da ne mogu da imaju duža prijateljstva i da se djeca oko njih mijenjaju, ta da kada ih pitate ko im je najbolji prijatelj, ne znaju odgovoriti. Razvijanje svijesti o tome da nasilnik može biti bilo ko, daje nam jasniju sliku stvarnog stanja, ali i mogućnost da na vrijeme reagujemo, preventivno radimo na korigovanju nasilnih ponašanja, i učenju djece kako da na socijalno prihvatljiv način iskažu svoje nezadovoljastvo.
Škole ne mogu same da se bore protiv ovog problema. Uključivanje roditelja i drugih građana donijelo bi mnogo koristi. Zato apelujem i na roditelje, da ne odobravaju nasilno ponašanje na bilo koji način, i da ukoliko dođe do toga da vam se ukaže na problem kod vašeg djeteta, ne idete u odbranu sa rečenicom: „Ne bi moje dijete!“ Prihvatite i pomozite mu, na način da više nema potrebu da ispoljava nasilno ponašanje. Djeci nasilnicima, je potrebna pomoć koliko i žrtvama nasilja. Vratiću se na djevojčicu nasilnika iz moje škole. Kada je njena majka prihvatila da se ona nasilno ponaša, to ponašanje je konačno prestalo. Nisam samo ja prodisala. Na neki način prodisala je i ona.