O potrebi zaoravanja žetvenih ostataka u jesen razgovarali smo sa dipl. ing. polj. Danijeom Egić iz Resora za pružanje stručnih usluga u poljoprivredi Područna jedinica Prijedor . On kaže da poslije žetve, u svim granama biljne poljoprivredne proizvodnje ostaju određeni biljni ostaci kao što su ostaci korjena i dijelovi nadzemnog sistema požnjevene biljke. U današnjoj poljoprivrednoj praksi većina proizvođača vrši zaoravanje biljnih ostataka. Loša alternativa zaoravnju biljnih ostataka je njihovo spaljivanje koje ima višestruke negativne efekte. Spaljivanjem dolazi do direktnog gubitka azota, uništavanja korisnih mikroorganizama u zemljištu, istovremeno se zagađuje okolina, a prisutna je i velika opasnost od nekontrolisanog širenja požara i štete koja na takav način može nastati.
Zaoravanjem žetvenih ostataka povećava se brojnost i aktivnost mikroorganizama u zemljištu, povećava sadržaj organske materije, povoljno utiče na vodno-vazdušni režim i strukturu zemljišta. Najčešća predkultura za sjetvu ozimih kultura na našim parcelama je kukuruz. Potrebno je obratiti posebnu pažnju na pravilno i kvalitetno zaoravanje žetvenih ostataka. U zavisnosti od plana sjetve ozimih kultura treba obratiti pažnju na korištenje mineralnih đubriva potrebnih za razgradnju zaorane biljne mase ali i na potrebe naredne sjetvene kulture za mineralnim elementima.
Zaoravanje žetvenih ostataka kukuruza koriste se plugovi visokog klirensa, a s njima je i lakše postići željenu dubinu koja bi trebala da iznosi 25-30 cm. Upotreba mineralnih najčešće azotnih đubriva u osnovnoj obradi zemljiša bitno je iz dva razloga, prvi je što azot pomaže mikrobiološkim aktivnostima nephodnim za razlaganje zaorane organske materije odnosno pomenutih žetvenih ostataka. U tu svrhu potrebno je unijeti 6-10 kg azota po toni ostataka u svrhu razlaganja i tu količinu ne računati u bilans hranjiva za narednu kulturu. Drugi veoma važan razlog obaveznog unosa azotnog đubriva jeste pojava azotne depresije. Ova pojava nastaje kada dođe do nepovoljnog odnosa ugljenika i azota jer je sav slobodni azot u zemljištu u funkciji razgradnje organske materije. Mikroorganizmi za svoj razvoj kao i za razgradnju organske materije koriste nitratni azot iz zemljišta i tako dovode do nedostatka azota, a to rezultira pojavom smptoma nedostatka azota na biljkama koji se javljaju krajem zime (žutilo pa kasnije crvenilo lista strnih žita, zaostajanje u rastu i na kraju umanjenje prinosa).
Strna žita su najosjetljivija na azotnu depresiju, manje osjetljive su okopavine dok su leguminoze praktično neosjetljive. Kad se sve ovo uzme u obzir preporuka je da se pri osnovnoj obradi u jesen pored cjelokupno potrebne količine fosfora i kalijuma obavezno unese i polovina potrebnog azota.
