Prenosimo vam stav Gorana Šarića iz Hrvatske, koji je svojim tekstom kazao šta bi se zapravo trebalo slaviti u Hrvatskoj i šta za njega predstavlja vojna akcija Oluja.
“Više moraš mrziti Srbe, nego Muslimane. Jer Musliman je nekrst, a Srbin je anti-krst.” Tako me kao djete učila moja susjeda, žena bivšeg ustaše, koji je kasnije bio suradnik Udbe, a od 1990. član HDZ-a (što je i logičan životni put).
Ja sam uradio baš suprotno, volio sam Muslimane (Bošnjake), a Srbe još više. I dobro se sjećam, iako sam bio djete, vremena kada su Srbi postali “anti-krsti”. Hrvati su kukali kako sav novac ide Srbima, iako srpska sela u Krajini nisu na pragu 21. stoljeća imala ni vodu ni kanalizaciju (neka sela nemaju ni danas), iako od 1945. do 1991. ni jedan Srbin nije bio na vodećoj poziciji ne samo u Hrvatskoj, nego ni u Jugoslaviji (Broz možda nije Zagorac, ali sigurno nije Srbin, za one koji ne znaju).
Nema društva na svijetu, nema plemena u onoj zadnjoj tropskoj kišnoj šumi koje nema koncpet žrtve. Ljudsko društvo je utemeljeno na žrtvi i žrtvovanju. Da bi postala stabilna, zajednica mora pronaći krivca za svoje probleme, mora je homogenizirati mržnja prema tom krivcu. Krivac postaje žrtva, a da bi bio žrtvovan prvo ga treba sotonizirati i dehumanizirati. Devedesetih je u Hrvatskoj uloga žrtvenog jarca pripala toj krajiškoj sirotinji i generalno hrvatskim Srbima koji su u najvećem postotku bili normalni, vrijedni i samozatajni članovi društva, koji su Hrvatsku gradili i podizali jednako kao i njihovi sugrađani hrvatske nacionalnosti. I ta netrpeljivost prema Srbima se sa nešto manjim intezitetom osjeća sve do danas (kako je Srba ostalo malo, onda su sad neprijatelji nepostojeći “Jugoslaveni”, “Orjunaši”, itd.)
Šta je točno povod za slavlje “Oluje”? Protjerivanje 200 000 ljudi sa njihovih ognjišta? Spaljavanje tisuća kuća, pustošenje sela? I to sa prostora iz kojih se Hrvatska uvijek demografski oporavljala i punila, a koji je danas kad je iseljavanje veće nego ikad, potpuno pust. I ako se već slavi odlazak 200 000 Srba, zašto se ne uveže i proslava odlaska 400 000 Hrvata u posljednje 4 godine? I njih je otjerala slična politika. Ako se već proslavlja što su srpska sela u Krajini opustjela, zašto se ne slave prazna hrvatska sela po Slavoniji? Ako se slavi otimanje srpskih kuća, zašto se ne slave i sve one kuće koje su Hrvatima oduzele banke?
Očigledno je da hrvatske tzv. političke elite koje se svake godine naslikavaju poput starleta na Kininskoj tvrđavi ne mogu narodu ponuditi ništa više od srbofobije, ni danas, 23 godine od kako Srba više nema. A kad vidim kako narod zdušno pozdravlja 30 godina stare avione F-16 onda shvaćam da bolje političare nisu ni zaslužili. U državi kojoj se sve raspada, oni kupuju avione koji će dok uđu u redovnu vojnu upotrebu biti stari više od 35 godina. Hrvatska je kao djevojka koja nema zube, a zadnje pare daje za ugradnju silikona. Davno je bard hrvatskog novinarstva Igor Mandić zaključio da je Hrvatska propali projekat. Možda najgenijalniji živi hrvatski znanstvenik, fizičar sa Ruđera, Elvis Popović je jednom napisalo: “Rekli su mi da nikad nisam htio hrvatsku državu. I bio sam u pravu.” Problem sa srbofobijom je što od nje ne mogu živjeti svi, nego samo elita na vlasti. Prije 30 godina, za vrijeme Jugoslavije, Hrvatska je ekonomski bila razvijenija od 13 sadašnji članica EU, tokom svjetskog prvenstva u Rusiji pretekla ju je i Bugarska i sad je službeno posljednja.
Ali tek kad stranci kupe zadnji hotel na Jadranu, tek kad propadne i zadnje brodogradilište, tek kad zadnje selo u Slavonoji opusti, tek kad zadnji mladi čovjek sjedne u autobus za Irsku, (a taj dan nije daleko), tek tada ćete shvatiti da se srbofobija ne maže na kruh (ili hljeb) i ne sipa u traktor. Do tada, sretna vam proslava Oluje!
