Sumirajući utiske nakon koncerta Gradskog hora „Lira“, u čast 20 godina njenog postojanja, osim konstatacije da je „Lira“ u teškoj situaciji, uviđam i zbog čega je to tako. Da ne pozivam na odgovornost, niti da sudim i osuđujem, daću sebi za pravo da ukažem na neke stvari.
Prisustvujući koncertu ženskog kamernog hora „Banjalučanke“ prošle godine na tvrđavi Kastel bio sam pa mogu reći oduševljen. Sjajan performans, odlična atmosfera, nevjerovatni vokali i neumorni profesor dirigent. Popularne „Banjalučanke“ su dale svoj maksimum, a kada je zatrebalo priključili su im se i nekadašnji člnavi, koji su sada na pragu pete decenije života.
Svako će reći, Banjaluka je to, imaju para, ljudi, prostora, svega više nego mi u Gradišci. Ne bih ja to tako gledao, jer mi je nastup našeg hora „Lira“ bio blaga katastrofa. Ako ništa, gdje iščupaše pjesmu „april u Beogradu“ u novembru, zašto ni jednog člana hora dok individualno pjeva niko ne predstavlja, što članovi hora uplašeno pjevaju, i zašto hor broji tako malo ljudi? Oni koji su tu oni se trude, trudi se i Svjetlana Paunesku, koja je na čelu hora svo vrijeme njegovog postojanja. No, gdje ne štima?
Poređenja radi, profesor koji je dirgovao horom „Banjalučanke“ je skakao, improvizovao, šalio se s publikom, pokazivao da kultura nije tako preozbiljna, uštogljena, nezanimljiva. Upravo suprotno. Šta je radila Svjetlana Paunesku?
Profesoricu Paunesku poznajem još kao njen đak u OŠ „Danilo Borković“. Svi smo je znali po prefinjenosti i otmjenosti ali i strogoći. Znali smo je i po tome što bi nam često znala reći da smrdimo, kada dođemo poslije fizičkog na njen čas. Recitatorska sekcija je bila više traumatično iskustvo, jer je falilo pedagoškog pristupa. Djecu u toj dobi ne bi trebalo na taj način tretirati. Lijepo je biti dama, ali osim crtanja nota i puštanja opere, moglo bi djecu da se uči svirati klavir, kojem se nije smjelo ni prići.
Nije se radilo na približavanju djece muzičkoj kulturi, već upravo suprotno. Kada se doda strogoća, sa skoro ni malo pedagoškog pristupa, ko će da voli muziku, hor, instrumente. Vremena se mijenjaju i današnji roditelji ne trpe pritisak profesora na svoju djecu, kao što je to nekada bilo.
Vratimo li se na koncert od neki dan, jasno će nam biti i to da „Lira“ ima finansijsku pomoć opštine i Kulturnog centra i da je načelnik opštine obećao sredstva koja bi eventualno bila neophodna „Liri“ za njeno funkcionisanje. „Lira“ dobija i sada sredstva, gdje ona idu neću da spekulišem, ali sa sigurnošću znam da člnavoi hora ne vide skoro ništa od toga.
Nedostatkom motivacije, koja je ovdje ključna dolazi se tu gdje smo sada, na pragu nestanka. Motivisati ljude nije teško, jer postoji niz načina kao što su putovanja i upoznavanje drugih ljudi. Kako može folklor, a ne može hor? Nije ovo kritika profesorice, čiji rad zaista cijenim, ali treba se ukazati na neke stvari, jer Gradiška ima omladinu za kulturu, ima i interesovanja za nju, ali nema adekvatnog pristupa, što rezultira gašenjem onoga što se nikako ne bi smjelo ugasiti.
