Na početku da kažemo da je Sveta gora samoupravni dio države Grčke, a nalazi se na istočnom dijelu prefekture Halkidiki. Direktno je pod jurisdikcijama grčkog ministarstv Unutrašnjih poslova i njome se upravlja u slakadu sa sistemom upravljanja bilo koje grčke profekture. Duhovno je potčinjena Patrijašiji iz Konstanitinopolisa, sadrži monaške oblike života koji su podijeljeni u šest kategorija i to: manastiri, skiti, kelije, kabine, sjedišta i izolacija ili privatnost u „vitlu“, poznatom kao najteži oblik života pravoslavnih monaha.
Na Svetoj gori je dvadeset manastira od toga su 17 Grčki, a po jedan Srpski, Ruski i Bugarski. Ukupan broj manastira se određuje po zakonu koji ne dozvoljava formiranje novih manstrira ili ukidanje već postojećih. Upravljanje vrši 20 predstavnika manastira koji formiraju “Sveštenu opštinu“ ili „Kinotis“, na grčkom. Ovo tijelo bira se na godinu dana, a posjeduje administrativnu, zakonodavnu i pravnu vlast. Svakodnevne slučajeve i eventualne sporove rješava “Sveti savjet“ ili „Epistasija“ koji se formira od tri savjetnik a i vrhovni savjetnik. Vrhovni savjetnik je na vrhu administrativne vlasti „kinotis” a ima sjedište u gradu Kareji, koji je glavni grad monaške Atonske države .
U Kareji je i sjedište jednog građanskog administratora, koga postavlja grčko ministarstvo za unutrašnje poslove. Režim života u manastirima se zasniva na principu zajedništva. U manastiru sva imovina je zajednička, međutim postoje i rijetki izuzeci. Osim u manstirima drugi oblik života je u skitima, kelijama, kabinama, na sjedištima u izolaciji ili u „vitlu“, a to je ustvari oblik monaškog života u pećini na vertikalnom planinskom masivu Atona koji ima komunikaciju sa morem samo preko jednog vitla i konopca, a pristup sa kopna je gotovo nemoguć. Dolazeći na Svetu goru posjetilac može da se divi pored izuzetnih prirodnih ljepota i izvanrednoj arhitekturi ali i velikoj količini blaga koje se uglavnom čuva u manastirskim riznicama. Sada kada smo vas upoznali sa pravnim osnovom Svete gore ispričaću vam moja zapažanja i doživljaj boravka u manastriskom kompleksu Hilandar koji pripada Republici Srbiji.
Na trajekt koji putnike odvozi na Svetu goru Atonsku ukrcali smo se u prekrasno majsko jutro sa još najmanje dvije stotine putnika koji su se uputili drugim manastirma. Luka se nalazi u mjestu Uranopolis, gdje se uz prelijepo Egejsko more smjestio grad pun palmi, restorana, prodavnica u kojima možete kupiti sve što se proizvodi na Svetoj gori, kao ikone, krstove, štapove, brojanice i druga znamenja jedinstvenog pravoslavnog svetišta. U lijepo uređenim restoranima koje zapljuskuju mordki talasi čeka se vrijeme polaska . Kod svih je primjetno određeno nestrpljnje ali i neka blagost i ljepota na licima jer je to ipak oderđeni soj ljudi koji posjećuju ovakva mjesta. Od ženskog svijeta možete vidjeti samo po neku konobaricu koje je ili Grkinja ili Bugarka a često su i Srpkinje iz južne Srbije. Sve je u tim restoranima podređeno dolasku broda kada se oni isprazne, a veliki trajekt preuzme njihove doskorašnje goste. Na ulazu u trajekt stoje Grčki policajci koji uz pasoš od putnika traže da im pokaže dokument odnosno ulaznu vizu na Svetu goru Atonsku. Osoblje trajekta ljubazno prima putnika i nudi ili zatvoreni restoran ili gornju palubu onima koji žele da sa otvorene palube ućživaju u vožnji.
Moja ekipa je izabrala otvorenu palubu smjestili smo se na klupe i isčekivali da trajekt krene. Nad tarajektom se pojavio veliki broj gladnih galebova pa nam je naš vodič Branko rekao da galebi vješto uzimaju hranu iz ruku putnika. , što je baš lijep događaj. Rekao nam je pošto je pedesetak puta posjetio Svetu goru da često velika grupa delfina prati brod a odlična meta su za slikanje. Galebove je iz ruku hranilo mnogo radoznalacaa svi su nadali da će se pojaviti i delfini, nažalost nismo imali sreće. Prijatna vožnja po mirnom moru i krasnom majskom jutru do luke Jovanjica gdje se iskracavaju posjetioci mnastiar Hilandar traje oko 90 minuta.ploveći uz obale jedan za drugim ko nisaka prelijepih bisera pojavljuju se manatri bille sa vitkim zvonicima okruženi maslinjacima,palmama . blistaju ko zagubljeni dukati uz prelijepe plaže. Luka Jovanjica je ustvari mali mol na kojem je smještena pristanišna zgrada, natrešnica sa klupama da zaštiti od sunca i vjetra i još jedan objekat čiju namjenu nije bas bilo lako definisati, a vjerujemo da prirada Hilandaru. U luci nas je sačekao minibus od oko dvadesetak mjesta sa vozačem koji je svojim odnosom prema nama pokazao da smo stigli na mjesto ljubavi i poštovanja. Pošto se udobno smjestišmo u vozilo ono krenu odmah na veliki uspon prašnjavim ali dosta dobrim putem prema svetinje kojoj smo se uputili. Brektalo je vozilo a putnici s velikim isčekivanju pomno pratili vijugavi put koji se sltalno penjao udaljavajući se od mora. Poslije dvadesetak minuta savladali sno zapadnu stranu planine i došli na relativno ravan plato sa kojeg ugledašno dole u zelenoj oazi obrise Hilandara ko kojeg je preostalo još par kilometara vožnje.
Gotovo svi putnici su fotoaparatima pokušavali da uhvate neki snimak manastira koji se samo povremeno pojavljivao sve već ii veći. Osjetno je rasla znatiželja pa se ona gotovo mogla dotaći tako mi se činilo.Uskoro iznenada iz divlje prirode uđosno u uređeni maslinjak koji se naslanjao na same zidine manastira.A veličina manstirskog kompleksa poveća u nama želju da ga što prije vidimo, obiđemo, i da mu se smjerno poklonimo.Čim nogom dodirnuh tu svetu zemlju osjetih neku blagodet koja mi se u dušu useli pa me blagim i bogobojažljivim učina i osjetih veliku sreću što sam bas tu u Hilandaru koji je vijekovima kolijevka moje vjere pravoslavne. Pred dugom i lijepom prizremnom zgradom prekrasne starinske arhitekture dočeka nas mlad i lijep monah poželi dobrodošlicu i uvede u prijatan hlad gostoiprimnice. Posjedašno tiho i nekako bojažljivo dok nam donesoše tradicionalmo posluženje hladnu vodu rakiju i ratkuk. Smjerno i razgovjetno mladi monah nas upozna sa redom koji treba poštovati a precizno nas obavijesti o bogosluženjima na kojima smo obavezni prisustvovati za vrijeme boravka ovdje.
Po posluženju i dobrodošlici odvede nas isti onaj monah da nam pokaže veliku zajedničku spavaonicu u kojoj je bilo 60- ak lijepo spremljenih ležajeva sa čistom i blistavom posteljinom, ručnikom i papučama kraj svakog ležaja. U istom objektu koji je odavao građevinske odlike od prije nekoliko vijekova uređen su toaleti i tuševi što smo sa uživanjem koristili .Moja grupa sa kojom sam boravio na ovom svetom mjestu je bila kompaktra i složna pa smo počeli obilaziti veliki manastriski kompleks, diveći se vještini starih graditelja koji su sa mnogo ljubavi stvarali ovo mjesto koje je svakodnevno posjećeno od tačno određenog broja vjernika, onoliko koliko je to propisom predviđeno. Divili smo se ljepoti trodjelne crkve a posebno nas je oduševio oltar koji je iznimne ljepote urađen sa puno prekrasnih detalja, a cijela velikacrkva je ikonopisana na jedan izuzetan način i njegova ljepota nas je zadivla.
GLAVNA CRKVA HILANDARA
Glavna crkva Hilandara, ili manastirski katolikon, prva je bila u nizu građevina koje je kralj Milutin podigao. Podignuta je 1293. godine (ili deceniju kasnije), prema jednom prepisu starijeg natpisa na crkvi. Lako je mogućno da je graditelj hrama bio Georgije Marmara iz Soluna, sa kojim su Hilandarci i kasnije održavali veze.
Zahtjev u pogledu planova crkve bio je zasnovan na liturgijskim običajima Svete Gore. Obavljanje određenih službi predviđenih tipikom zahtevalo je izgradnju odgovarajućih prostorija. Stoga se hilandarski katolikon, kao i najveći broj svetogorskih glavnih hramova, svojim planom nije mogao odvojiti od uobičajenog nacrta: bio je to razvijeni trikonhos s velikom pripratom. Korišćen je još od X vijeka u Svetoj Gori, od vremena kada je Atanasije Atonski podigao prvu crkvu takvog plana u manastiru Lavri. Pokazao se kao najpogodniji za službe jer su monaški horovi bili smješteni u bočne polukružne pijevnice ne ometajući vhodove i litije po sredini hrama, dok je zvučno pojanje ili tiho čitanje najlepše odjekivalo iz školjkasto zasvođenih pijevnica i oltara. U priprati su se obavljale posebne službe, počev od povečernje, preko polunoćnice i devetog časa, do opela. Trodjelni oltarski prostor s bemom, proskomidijom i đakonikonom, bio je neophodan onima koji su služili.
Nad četiri stuba, pravougaono razmeštena, dizalo se u sredini kube. Hilandarsko glavno kube je dvanaestostrano, a njegova kalota je iznutra kriškasto rešena. Priprata je, pomoću dva slobodna stuba podijeljena na šest traveja. Tri traveja su krstasto zasvođena, srednji travej u istočnom dijelu ima plitku, slijepu kalotu, a dva bočna traveja na zapadnoj strani nadvisuju osmostrana mala kubeta, s kriškastim kalotama.
Knezu Lazaru pripada, po predanju i po stilu, spoljašnja priprata glavne manastirske crkve. Protomajstor je bio zamislio da ona po prostoru i konstrukciji bude što sličnija priprati kralja Milutina. Pomoću dva središnja stuba, bila je podeljena na šest traveja i imala je sijlepu kalotu na istom traveju na kojem iMilutinova priprata. Međutim, na njoj nisu izgrađena dva kubeta, nego jedno, nad srednjim travejom uzapadnom delu, ali je ono po obliku i veličini slično malim kubetima nad kraljevom pripratom.
Iznad toga je, sa spoljašnje strane, izidana naizmeničnim redovima tesanika i opeke, s tim što je u pojedinim redovima opeka postavljena u više slojeva, a negdje je, umesto kamenih kvadera upotrebljen samo pritesani kamen utopljen u malter. Bez nekog određenijeg plana, redovi kamena su mjestimice ispresijecani vertikalno postavljenim opekama, zbog čega se dobija utisak ćelijastog građenja. Gotovo svi lukovi nad otvorima izvedeni su opekom i malterom. Horizontalna podjela fasada naglašena je ne samo razmještanjem otvora u dva niza, nego i načinom zidanja. Nešto niže od donjeg niza prozora i iznad gornjeg niza, na hramu su izidana dva pojasa od pet redova opeke umjesto jednog.
Crkva je dobro osvetljena, a prije dodavanja spoljašnje priprate bila je još svjetlija. Toliki broj otvora – vrata i prozora – dosta je rijedak.Svi prozori su polukružno završeni. Lukovi su izidani opekom, a njihova čela na fasadama svojim oblicima i bojom stvaraju poseban ritam doprinoseći slikovitosti hrama.
Posebna skupina majstora – mramornika posvetila se izradi skupocenog crkvenog poda. Dragoceniji je onaj u naosu, napravljen od raznobojnih uglačanih ploča. Na ivicama i u poljima tih ploča izvedeni su različiti geometrijski ornamenti mozaičkim kockicama crvene, zelene, žute, ljubičaste, bijele i crne boje.
Planom i prostornim rešenjem, hilandarski katolikon se ne razlikuje od arhitekture starijih svetogorskih crkava. Razvijeni upisani krst sa trikonhosom preovlađujući je oblik njihovih osnova, kao što je i jedna kupola nad naosom njihova prevashodna odlika. Dva kubeta nad pripratom izgrađena su u isto vrijem kad i na nekim hramovima u Carigradu, odakle potiču još neke pojedinosti: slikovit način zidanja, friz sa šiljastim arkadama ispod krovnog ijvenca, obrada kamenih okvira portala i prozora, itd. Te novine prihvatila je u isto vrijeme i solunska arhitektura. Graditelji, klesari i mramornici prenijeli su ih iz jednog od ta dva vizantijska grada u Hilandar. Tako je hilandarski katolikon zdanje u kome su se slila shvatanja iz dva izvora: svetogorskog predanja i neimarske vještine iz doba ranih Paleologa. Za budućnost srpskog graditeljstva imalo je to poseban značaj: oblici hilandarskog katolikona pojaviće se u Srbiji osamdesetak godina kasnije na crkvama Pomoravlja.
Lazarevo zdanje odvaja se od Milutinovog sklopom, načinom zidanja i sistemom ukrašavanja fasada. Otvori su znatno veći od starijih što spoljašnjoj priprati daje utisak lakoće. Oziđivanje je izvršeno kamenom i opekom, ali je svaki pojas od opeke troredan ili višeredan, što doprinosi slikovitosti. Lukovi na velikim biforama, okviri na prozorima i vratima, rozete iznad svakog otvora, reljefi i konzole uzidane mjestimično, kao i ornamenti slikani u freskotehnici na sjevernoj fasadi, predstavljaju nov i raskošan naglasak na glavnoj crkvi. Sistem ukrašavanja je takav da ničeg sličnog nije bilo na drugim stranama, izuzev u kneževim oblastima u Srbiji. Očevidno, novi ktitor je poslao klesare iz svoje zemlje da u stilu njegovih zadužbina – Ravanice i Lazarice – učine lepolikim njegovo hilandarsko zdanje.
Dve parapetne ploče na severnoj i južnoj bifori donose, svakako, naročitu ideju. Na jednoj je u krugu uklesana čelenka, grb kneza Lazara, a zatim i njegovog sina; na drugoj je dvoglavi orao, znak kuće Nemanjića.
Kada je bila gotova, Lazareva priprata se savršeno uklopila u cjelinu glavne crkve; okićenost ornamentima davala joj je pečat vremena i zemlje u kojoj je ponikla. Knez Lazar je, već na početku svoje vladavine, svakako oko 1375 – 1380. godine, priljubivši svoju građevinu uz najistaknutiju hilandarsku crkvu, stavio do znanja da se smatra nastavljačem Nemanjića i istaknutim samodršcem srpskih zemalja.
Izađemo iz crkve i uputimo se da vidimo lozu grožđa Svetog Simeuna.Kada se monah Simeon upokojio (13. februara 1200. godine), bio je sahranjen u naosu katolikona, uz južni zid. Po kazivanju Domentijana, pisca Života Svetog Save i Života Svetog Simeona, za vreme službe je poteklo miro iz groba i iz Simeonovog lika na zidu. I odmah je počelo da čini čuda. Godine 1207, u pratnji grupe hilandarskih monaha, Sava je preneo očeve "cele i netaknutemošti u Srbiju i pohranio ih u manastir Studenicu. Tako je ispunio očevu poslednju želju da počiva u zemlji otačastva svoga" i radi mirenja zavađene mu braće, onda su hilandarski monasi neutješno plakali. Tada se Sveti Simeon javi u snu igumanu Metodiju i kaže mu kako je potrebno da njegove mošti budu prenijete na rodnu grudu, ali da će za utjehu hilandarskom bratstvu iz praznog groba njegovog iznići loza i dokle god ona bude rađala, dotle će i blagoslov njegov na Hilandaru da počiva.
Ta loza se održala i do naših dana. Ista svake godine bez izuzetka bogato rađa, iako joj se osim obrezivanja, nikakva druga njega ne ukazuje, niti se kakve mjere protiv filoksere ili drugih bolesti i štetočina preduzimaju, što predstavlja veliko čudo Božije, i time veliku moralnu utjehu i duhovno obodrenje za naše Hilandarsko bratstvo, a i za sve vjerujuće Srbe.
Nastaviće se
