Putujući iz jednog u drugi entitet često primjećujemo uništene znakove ili precrtana imena gradova, naselja ili čak sela. Negdje je precrtan latinični, a negdje ćirilični naziv. Rijetko oba istovremeno. Umjesto da sagledamo naše bogatstvo u dva ravnopravna pisma koje imamo mi „prebogata država“, olako se odričemo barem jednog, a oni što su kupili diplome jedva i sa tim jednim na kraj izlaze.
Zašto nam znakovi smetaju i zašto na njima često stoje neki uvredljivi sadržaji. Čemu tolika mržnja da moramo i znakove uništavati, imena gradova koji vijekovima prkose vremenu. Sramotimo i nas i našu tradiciji, kulturu i istoriju svih naroda i predaka koji su ovdje vijekovima živjeli.
Da li bi nam bilo ljepše da ti znakovi budu na njemačkom jeziku, jer koliko je ljudi napustilo zemlju lakše će prepoznati taj jezik nego onaj koji su naučili u školi? U svim kulturama ljudi se ponose svojim jezikom, pismima, čuvaju ga, brinu o njemu, obogaćuju, a mi svoju frustraciju i mržnju iskaljujemo na znakovima i imenima gradova koji često imaju istorijski značaj za sve ljude i narode sa ovih prostora.
Kome smetaju znakovi i čemu njihovo uništavanje u mjestima gdje više i ne živi niko ili gdje poneki usamljenik čeka svoj sudnji dan? Da li smo jači, bolji, strašniji ako to radimo!? Nismo samo smo jadniji i vidljiviji u svojoj velikoj mržnji. Ovakvi znakovi su samo odraz stanja društva u kome živimo, gdje sve svakome smeta i gdje niko nikome ne valja.
Zamislite šta o nama misle stranci koji prolaze kroz našu zemlju kada vide ovakve znakove. Predivna priroda, a znakovi prekriženi i uništeni. Mi želimo u Evropsku uniju, želimo i mislimo da tamo pripadamo. Iskreno mislim kada bi jedini uslov za ulazak u EU bio da odlažemo i razvrstavamo smeće po nekim kriterijima (papir, staklo, plastika i sl.) u različite kontejnere ne bismo se mogli dogovoriti barem oko boje kontejnera na državnom nivou, a kamoli za neku ozbiljniju stvar.
Da li ove znakove uništavaju stranci, neki došljaci, prolaznici ili možda čak migranti? Ne, mi ih uništavamo, a time i sebe i svoju kulturu, a onda i sve što smo godinama gradili. Ipak nismo svi huligani i nismo svi za mržnju kao oružje koje nas stalno vraća unazad 30 godina. Nažalost oni što siju mržnju žive jako dobro, a njihovi izvršioci preživljavaju, a ostali koji se nisu mogli uklopiti u ovaj sistem svakodnevno čitaju nazive ulica i gradova na njemačkom jeziku žureći na posao i tražeći neki novi bolji život od onog kojeg su imali u svojoj domovini.
Možda ako krenemo od znakova i čuvanja oba pisma shvatimo da je to naše, a ne tuđe i strano. To su naša sela i gradovi obilježeni malim žutim tablama koje će jednog dana nadam se biti bez prekriženih natpisa, a to će značiti da smo pobjedili one što mrze i uništavaju, a vratili one što vole i grade. Za početak možemo učiti djecu da pročitaju oba naziva grada dok putujemo i da su oba važna.
