Kao djetetu koje se “pritucao” usljed posljedica ratnog vihora po bosanskohercegovačkim gradićima, samo je jedan čovjek tada nama običnim ljudima davao slavu i bitnost, bio je to novinar FTV-a Nisvet Džanko.
Džanko je u svojoj emisiji “Pozitivna geografija” pričao priče o običnim ljudima, koje je mogao gledati svako, pa sam ih i ja gledao i to najčešće sa svojom majkom. Na žalost, Nisvet je otišao prerano, na današnji dan 2012. godine ali će njegove priče i karirana košulja u meni živjeti dok znam za sebe.
Kako sam i rekao, Pozitivna geografija je kultna po tome što je dopirala do običnog čovjeka, podižući ga u visine upravo zbog njegove spontanosti, koja proizilazi iz mirne duše bosanskog čovjeka pogođenog istim mukama i brigama ali i željama bez obzira gdje živio i čime se bavio.
Danas u medijskom svijetu nema takvih emisija, možda u tragovima, jer je sve pojeo senzacionalizam. Tople ljudske priče više niko ne priča, a onog malog običnog čovjeka gledaju da snime i ismiju, ne bi li i tu došao neki klik, šer ili lajk.
Nisam poznavao Nisveta Džanku ali evo šta su pričali oni koji jesu. Među njima je i pokojni Mladen Marić, popularni voditelj “Paralela”, čiju priču o Džanki vam prenosim u cjelosti.
Otišao je 30. maja 2012. godine. Napustio nas je na današnji dan prije sedam godina, ali kao da je još uvijek tu, i on i njegova Pozitivna geografija, i njegova legendarna karirana crvena kušulja…
Nismo se bavili istim temama, ali, što se kaže, jeli smo isti “novinarski“ hljeb. Nisam propuštao Pozitivnu geografiju, a, kako mi je govorio, i on je znao pogledati Paralele. Jednom mi je rekao: “Jarane, ja ne znam jel se ti zaj..bavaš u emisijama, ili je sve onako kako kažeš“. Kada mi je čestitao 400 emisiju, upitao sam ga “koliko si uradio Pozitivnih geografija?“. “Nemam pojma, ne brojim ti ja to, jarane…zaposliću nekog da mi pobroji“…
A uradio je 284 emisije, od kojih je svaka za pamćenje. Svaka Pozitivna geografija bila je priča za sebe, priča o malom i običnom čovjeku, remek djelo dokumentarnog TV posla, koje će ostati zlatnim slovima zapisano u istoriji i antologiji dokumentarnog programa ovdje, ali i šire. Čak je postojala ideja da nešto zajedno radimo, smislio je i ime: Karirane Paralele, što predstavlja asocijaciju na njegovu famoznu kariranu crvenu košulju.
Otišao je 30. maja 2012. Nismo se bavili istim temama, ali, što se kaže, jeli smo isti “novinarski“ hljeb. Nisam propuštao Pozitivnu geografiju, a, kako mi je govorio, i on je znao pogledati Paralele. Jednom mi je rekao: “Jarane, ja ne znam jel se ti za..bavaš u emisijama, ili je sve onako kako kažeš“. Kada mi je čestitao 400 emisiju, upitao sam ga „koliko si uradio Pozitivnih geografija?“. “Nemam pojma, ne brojim ti ja to, jarane…zaposliću nekog da mi pobroji“…I pobrojao je, što se vidi iz Džankovog genijalnog CV-ija, koji je počinjao s “O vi, kod kojih apliciram…“
Ja, Nisvet (Sulejmana) Džanko, rođen sam krajem septembra 1963. godine. Dakle, u prvoj dekadi horoskopskog znaka Vaga, u vrijeme kada kiša nije prestajala padati 27 dana.
Barem ne kod nas u Foči, gdje sam prohodao, sve sa šlaufom u pričuvi od straha da me Drina ne odnese. A znala je Drina pobudaliti tako dobro da je i Ćehotinu vraćala u rikverc. Vode se bojao nisam, te sam upisao i završio gimnaziju “Dr. Simo Milošević“, koja se nalazila na sastavcima Ćehotine u Drinu. Studij Geografije sam završio na PMF-u u Sarajevu. Prvi tekst objavio u studentskom časopisu Walter, tamo još 1987. godine. Rat proveo u Tuzli. Bio vojnik na liniji i pisao u novinama različitim. Što je bitno upoznao mentalitet tuzlanske nahije. A to nije malo. Poslije rata vraćam se u Sarajevo. Pišem za novine i radim sa Jasminom Durakovićem na televizijskom serijalu “Čekajući 2001“.
U taj vakat se znalo desiti da me pozovu da odigram koju sporednu filmsku ulogu, što sam rado prihvatao za stoju na dan.
Danas me malo stid tih glumačkih angažmana. Ali stoja je u taj vakat bila golema, a dijete malo. Onda se desila “Pozitivna geografija“, televizijski serijal na kome sam poderao jednu deceniju svog života, a ko ne zna o čemu se tu radi onda je vala sigurno ignorant ili neko sa Fidžija. Jeste malo ova priča prepotentna, ali kada napraviš 284 emisije i neko ti traži da se izjasniš ko si i šta si onda ti od njega tražiš da ti iz pridžepka izvuče barem Oskara. A on ga nema. Poenta: O, Vi , kod kojih apliciram za ovaj projekat – ne dajte se zbuniti. Rekli ste šta Vam treba i dobićete to što tražite i za čim žudite.
Nisvet Džanko
Komada: 1
Metara: 2
Broj cipela: 48
Vakcinisan: 3x
U školi: Nije propadao
Vojska: Nijedna ga promašila nije
U kino išao redovno: od 4, 6, 8, 10 – kad je bilo.
Stanje organizma: Nije oronuo
P.S. Pri kuvetu i pri pameti.
Genijalno i legendarno, nema šta, kao što je Džanko bio legendaran. Uostalom, zar je važno da li je brojao emisije? Svaka Pozitivna geografija bila je priča za sebe, priča o malom i običnom čovjeku, remek djelo dokumentarnog TV posla, koje će uz Hodoljublja genijalnog Zuke Džumhura, ostati zlatnim slovima zapisano u istoriji i antologiji dokumentarnog programa ovdje, ali i šire. Čak je postojala ideja da nešto zajedno radimo, smislio je i ime: Karirane Paralele, što predstavlja asocijaciju na njegovu famoznu kariranu crvenu košulju. Nažalost, smrt je bila brža. Džanko je fizički otišao prije šest godina, ali Pozitivna geografija ostaje i živjeće još dugo. Znate kada za nekoga kažete da je bio čovjek, ljudina, ljudska gromada. Jednostavan, a genijalan. A tu kombinaciju jako je teško postići. To je bio Nisvet Džanko. Džanko i njegova karirana košulja…
Nadam se da počiva u miru i da tamo negdje, gore na nebu, u vrtovima rajskim, priprema neke nove
Pozitivne geografije. Dragi moj Džanko, kada dođe red na mene, ostavi jedno mjesto pored sebe,
Možda tada najzad zajedno uradimo Karirane Paralele. Bila bi mi neizmjerna čast“.
