Povećanje represije od strane države, koja se u slučaju “Tijaninog zakona” ogleda u doživotnoj kazni za sve one koji kidnapuju i ubiju maloljetno dijete se prelila i na zakonodavstvo Republike Srpske. Postavlja se pitanje, je li pritisak porodice Jurić doveo do nastanka zakona koji u praksi neće mnogo toga promijeniti.
Ako obratimo pažnju na pojave u društvima koja imaju doživotne kazne zatvora, uvidjećemo da se i dalje dešavaju slični zločini i da se broj osuđenika nije smanjio u znatnoj mjeri. Česta praksa u našim zatvorima je takva da svi oni koji završe u zatvoru iz njega izađu gori nego što su ušli. Pri tome neki vid sistemskog postpenalnog tretmana u Republici Srpskoj ne postoji, pa se zatvorenici nakon nekog vremena provedenog na slobodi vraćaju u kriminal jer im je to jedina alternativa.
Represija ne donosi ništa, sem povećanja patologije kod onih na koje se ta represija odnosi. SAD ima jaku represivnu politiku pa se broj krivičnih dijela ne smanjuje, oko 1% njihovog stanovništva je u zatvoru i dodatno oko 2% pod alternativnim kaznama i nadzorom na slobodi. To je oko 7,5 miliona ljudi od 250 miliona stanovnika.
S toga ni od “Tijaninog zakona” ne možemo očekivati znatne promjene. On će samo donijeti veće probleme vaspitačima koji rade sa osuđenicima, što je tvrdio i profesoro Jovanić, stručnjak iz oblasti penalnog i postpenalnog tretmana osuđenika, u jednom inetervjuu za ”Micro mrežu”. Pomenuti zakon neće spriječiti osuđenike da vrše ista ili slična krivična djela i njime samo rješavamo posljedicu.
Uzroci su mnogo dublje prirode. Kao što recimo većom kaznom djece u školi koja bježe sa časova nećemo puno postići, već trebamo raditi na istinskom uzroku bježanja s časova koji može biti raznovrstan i kompleksan.
Rješavanjem posljedica i represijom nećemo postići puno, a ugrozićemo mnogo. Imaćemo mnogo veće troškove u okviru penalnog tretmana, osuđenik teško da će promijeniti svoju ličnost. Kao što je rekao Daglas Herd, zatvor je veoma skup način da od zlih ljudi napravimo još gore.
Treba nam sistemski pristup od obrazovanja, kućnog vaspitanja i rada unutar same porodice, te izgradnji društvenih normi koje će podjednako biti usmjerene na sve. Sve do tada ad hoc rješenja neće donijeti nikome dobro, niti će žrtvu neko da vrati, niti će osuđenik promijeniti svoj karakter.
