Potaknuti čestim izvještavanjima i vijestima o tome kako su američki policajci ubili nekog prilikom akcije zapitali smo se da li su američki policajci stvarno laki na obaraču i da li se lakše i češće odlučuju da upotrebe oružje i druge vidove sile kako bi savladali pojedinca prilikom privođenja, nego što to čine njihove kolege u drugim državama.
Odmah na početku lako uočljiv je zapanjujući podatak da su američki policajci prema zvaničnoj statistici samo u 2019. godini ubili 1004 osobe. Broj se i prethodnih godina kretao otprilike u tim okvirima. Iako se i taj broj može dalje raščlaniti koliko pripadnika koje rase je pri tome ubijeno, ne želimo da potpirujemo neke rasne tenzije nego bismo samo da ukažemo da je to frapantna i poražavajuća činjenica, posebno kada se uporedi sa stanjem u drugim državama i društvima, te ne čudi toliki trenutni otpor i nezadovoljstvo prema postupanju policije koji ovih dana kulminira masovnim građanskim uličnim protestima širom SAD-a.
Iako se SAD uzima kao bastion i pimjer poštovanja demokratije i ljudskih prava i slobode, treba reći da se ovakvim postupanjem policije prema sopstvenim građanima uopšte ne uklapa u sliku sa drugim državama takozvanog razvijenog i naprednog zapadnog svijeta. Dok u SAD-u gotovo 20 ljudi bude ubijeno sedmično od strane policije u drugim „bogatim“ državama zapadnog svijeta toliko ih bude ubijeno za čitavu deceniju, a u nekima čak i duži niz godina. U Francuskoj za koju možemo reći da ima čak i kompleksniju društvenu sliku od SAD-a i koju muče jake rasne i religijske tenzije i gdje je kriminal, pa čak i terorizam veoma čest u posljednje vrijeme pripadnici snaga reda su usmrtili „samo“ 26 osoba u 2019. godini. U Velikoj Britaniji koja je vrlo slična kulturološki SAD, situacija je takođe daleko drugačija. Iako u Velikoj Britaniji veliki broj ljudi živi na maloj površini policijska usmrćenja su veoma rijetka i 2019. godine desilo ih se samo tri, a policijski službenici uopšte ni ne nose oružje sa sobom.
Prema broju ubistava od strane policijskih službenika SAD idu rame uz rame sa zemljama koje su ili zahvaćene ratnim dešavanjima (Sirija, Afganistan) ili su pogođene ozbiljnim socio-ekonomskim problemima (Venecuela, Brazil, Filipini…).
Možda je razlog ovako velikog broja ubistava od strane policije u SAD djelimično zbog toga što su građani SAD slobodni da nose oružje za razliku od drugih zemalja, pa su policajci češće izloženi situaciji da mogu naići na pojedinca koji kod sebe ima oružje. Međutim, to ne može biti nekakvo opravdanje, jer za pojedinca koji namjerava da upotrebi oružje ništa ne predstavlja činjenica da li može da ga nosi legalno ili ne. Kriminalac će ga nabaviti i nositi i tamo gdje je to zabranjeno. Policija bi sa druge strane trebala biti dosta osjetljivija i silu da upotrebi samo kako bi zaštitila život drugih lica, a svoj samo u ekstremnim situacijama. Stoji i podatak i da je broj ubijenih policajaca veći nego u ostalim zemljama, ali ipak, radi se o zanimanju za koje se zna kakav rizik nosi i pravila samoobrane za policajce bi trebala da budu dosta restriktivnije određena. Policajci ne bi smjeli da budu tretirani da djeluju u samoodbrani samo na osnovu činjenice ako sumnjaju da neki pojedinac ima kod sebe neko oružje ili da će se opirati hapšenju, što je redovan slučaj i policajci u SAD-u koji usmrte nekog običnog završe sa kratkotrajnom susprenzijom, a samo u izuzetnim situacijama pod pritiskom javnosti ostanu bez posla, dok krivično gonjeni i zatvoreni ne budu gotovo nikada.
Razlog može biti i činjenica da je u SAD-u od postanka prisutna glorifikacija nasilja i pravednosti kroz osvetu, posebno vidljiva kroz mejnstrim medije i filmove holivudske produkcije gdje glavni protagonisti akcionih filmova ujedno i heroji uvijek budu ti koji konfliktne i opasne situacije završavaju u krvavim pohodima. Smrt se prikazuje samo kao obična pojava dok se gotovo nikad ne prikazuju filmovi i sadržaji koji bi pokazali i onu emotivnu stranu takvih događaja i kako ubistvo utiče na dalji život onih koji ostaju. Glavni junaci u akcionim filmovima, posebno policajci ubiju i po nekoliko desetina osoba, bez promišljanja o konsekvencama koje njihove akcije imaju. Na taj način uopšte se ne stvara empatijski odnos prema životu pojedinca, nego se stvara slika da je bitno samo da se efikasno i uspješno odradi svoj posao. U slučaju policijskog privođenja bitno je da onaj koji se privodi ne pobjegne, a kako će privođenje završiti je manje bitno.
Na kraju je bitno istaći i to da je SAD uz Brazil, zemlja sa najviše stradalih policajaca na dužnosti koja na godišnjem nivou iznosi oko 150. Ono što je bitno istaći jesu predsjednički izbori ove godine u Americi, pa je jasna uloga mejnstrim medija, gdje se nikada do sada ovim intenzitetom nije pisalo o rasnoj diskriminaciji u Americi, koje je bilo itekako prisutno za vrijeme Baraka Obame.
