Iz nekog neobjašnjivog razloga uvijek me čuvena italijanska antifašistička pjesma “Bela ćao”, podsjeti na strašnu sudbinu mlade krajiške heroine Lepe Radić. To osjećanje javilo mi se u novije doba, kada sam kao već odrasla osoba čuo ovu melodičnu pjesmu italijanskih partizana i mnogo godina poslije, kada sam još kao osnovnoškolac “iz mog sela tihog i dalekog” kod Bosanske Krupe, saznao za Lepu Radić i njenu hrabru smrt.
Naziv pjesme “Bela, ćao” u prevodu sa italijanskog na srpski jezik znači “Ljepotice, zbogom”, “Zbogom ljepojko” ili “Doviđenja lijepa”. Ciao označava pozdrav, i može značiti i zbogom i zdravo. Ova lijepa tužaljka tamošnjeg ljevičarskog pokreta otpora iz Drugog svjetskog rata, asocira me na prkosnu djevojku Lepu Radić. Biće to možda zbog njenog milozvučnog imena, mladosti i partizanstva. U pjesmi “Bela ćao” jedan mladi italijanski partizan se vjerovatno posljednji put oprašta od svoje dragane, svjestan da može poginuti: “Jednoga dana kad se probudih o bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao! Jednoga dana kad se probudih, a okupator bješe tu. U partizane, ja moram poći, o bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!(…) u partizane ja moram poći, I tamo naći topli dom. I ako umrem, kao partizan, (…) Ti iskopaj meni grob. Sahrani me gore, u planinama (…) Ispod sjenke divnog cvijeta. I svi oni ljudi, koji tu prođu, (…) reći će “kakav divan cvijet”. I ovo je cvijet partizana koji je umro za slobodu.” Danas se “Bella ćao”, ne pjeva samo kao partizanska ili ideološka pjesma, već kao “pjesma slobode duha, želje za sveopštom slobodom i demokratijom”, odnosno kao “simbol otpora nepravdi.” Pjesma “Bela ćao” postala je svojevrsni kulurni fenomen, borbena, protestna pjesma, globalni izraz urbane i popularne kulture svih slobodoljubivih ljudi svijeta.
Da je poživjela, Lepa Radić, heroina nepokorne mladosti, ovog 19. decembra 2025. godine napunila bi tačno 100 godina. Nikada nisam ni slutio da će me za lik ove hrabre partizanke vezivati toliko srećnih životnih koincidencija, koje će me pratiti do kraja života.Za Lepu Radić sam prvi put čuo kada sam krenuo u prvi razred osnovne škole. Naime, tako se zvala područna četvorogodišnja škola u selu Perna, nedaleko od Bosanske Krupe, u sastavu gradske osmogodišnje Osnovne škole istog imena “Lepa Radić”, koju sam pohađao od 1968 – 1972 godine, zajedno sa još tridestak učenika iz obližnjih sela. To ime škola je nosila sve do rata 1992. godine kada je promjenjeno. Tada sam saznao da naša škola nosi ime po mladoj i hrabroj partizanki koju su njemački nacisti zarobili i objesili za vrijeme Drugog svjetskog rata u Bosanskoj Krupi. U prvi trenutak sam pomislio da Lepa Radić potiče iz našeg kraja, jer je u njemu živelo nekoliko porodica istog prezimena. Ali, se ispostavilo da je u pitanju jedna druga porodica iz Bosanske Gradiške.
Nakon toga, narednih osam godina školovanja, drugu polovinu osmogodišnje škole i četiri godine u Gimnaziji, nastavio sam pohađati u Bosanskoj Krupi. Sve te godine, na putu do škole svaki dan sam prelazio preko rampe i željezničke pruge, između tunela i željezničke stanice, na mjestu gdje je obješena Lepa Radić. Hiljadu puta ću proći pored starog sasušenog bagrema i malog ograđenog spomenika koji je bio krajputaški podsjetnik na njenu smrt. Kao školarac stalno sam mislio na nju, njenu pokošenu mladost i tešku smrt. U mislima sam video taj trenutak, kada joj njemački vojnik stavlja drveni sanduk pod noge, namiče uže oko vrata i to hladno februarsko jutro u magli i zaleđeno drvo bagrema koje je reklo: Nemoj! I telefonski kabal kojim je bila vezana. U jutarnjoj izmaglici prolazeći kraj gvozdene humke, vidio sam njene ruke promrzle od zime, stopala u vunenim čarapama bez čizama i njen mladalački lik mojih godina. Ta slika vječno se urezala u moje dječije sjećanje. Kad god čujem za Lepu Radić, oko mi zasuzi, pri pomisli na ovu mladu ubijenu djevojku i njenu tragičnu životnu sudbinu. U trenutku se sjetim stihova žalobne generacijske pjesme Izeta Kike Sarajlića: “Večreras ćemo za njih voleti. Danas bi bili očevi danas ih višec nema.”
Slučaj život je tako uredio, da je Lepa Radić, posljednje dane svog kratkog života i aktivističkog rada u partizanima i SKOJ-u, provela u selima Dubovici u Podgrmeču, u spašavanju i zbrinjavanju ranjenika i civilnog stanovništva, žena, djece i staraca u zbjegu, pa tako i u Malom Duboviku, mom rodnom mjestu u kojem je jedno vrijeme živjela moja porodica. Osamdesetih godina kao tek svršeni student bio sam komandant Omladinske radne brigade “Lepa Radić” iz Bosanske Krupe na Omladinskoj radnoj akciji “ORA Priština ‘86”. Nakon posljednjeg rata u BiH, već godinama živim u Gradišci, rodnom gradu Lepe Radić. Živeći u Gradišci upoznao sam neke članove njene šire porodice i rođake, među kojima su sve ugledni ljudi. Cijela porodica Radić iz koje je potekla Lepa Radić u Gradišci poznata je po svojoj čestitosti, slobodarstvu, pravdoljubivosti, radinosti i učenosti.
Lepa Radić rođena je 19. decembra 1925. godine na Svetog Nikolu, u selu Gašnica kod Bosanske Gradiške u srpskoj zemljoradničkoj porodici, u kojoj su još bili starija sestra i mlađi brat. U svom mjestu završila je osnovnu školu, dok je prvi razred ženske srednje zanatske škole završila u Bosanskoj Krupi, mjestu koje će postati sudbinski završetak njenog ovozemaljskog života. Odmah po izbijanju Drugog svjetskog rata, kratko je bila uhapšena i provela u ustaškom zatvoru u Gradišci sa ostalim članovima svoje porodice. Šest članova njene najuže porodice bilo je u ustaničkom narodno-oslobodilačkom partizanskom pokretu. Ubrzo odlazi u partizane i priključuje se narodno-oslobodilačkoj borbi naroda tog kraja Kozare i Krajine. Bila je bolničarka a od februara 1943. godine postaje član štaba za evakuaciju ranjenika i organizovanje izbjeglica u selima na području Grmeča. U napadu njemačkih okupatora na izbjegličku kolonu u povlačenju biva zarobljena. Tri dana nakon toga vezana je dovedena pred masu izbjeglog naroda i njemačkih vojnika i obješena 11. 2. 1943. godine. Zauvijek će ostati u našem sjećanju njeno hrabro držanje i posljednje riječi koje je uputala svojim ubicama: “Vi ste psi, vama će suditi narod! Smrt fašistima! Živjela Crvena armija!” Stojeći pod vješalima pokušala je da se posljednji put obrati okupljenom narodu, ali njen glas prekinula je teška ruka dželata. A ona se uznijela u besmrtnost. Mlada skromna djevojka ispod Kozare Lepa Radić pokazala je prkos, ponos i odvažnost. Imala je samo 17 godina. Svoj mladi život dala je za našu slobodu. Nakon vješanja, njeno tijelo je još četiri ili pet dana visilo na drvetu, kao svirepa opomena ostalim slobodarima. Prilikom povlačenja njemačke okupatorske vojske u završnim godinama rata, u okolini Zagreba, kod jednog ubijenog njemačkog vojnika pronađena je fotografija mlade prkosne žene koju vješaju. Kasnije će se ispostaviti da je djevojka sa fotografije u stvari Lepa Radić, čiju je smrt zabilježio jedan od njenih ubica. Za narodnog heroja proglašena je 20. decembra 1951. godine. Lepa Radić je bila najmlađi narodni heroj iz Potkozarja.
Danas se biste i spomenici Lepe Radić nalaze u nekoliko mjesta bivše Jugoslavije za koju se žrtvovala ova mlada sedamnaestogodišnja djevojka. U Bistrici selu kod Gradiške, u spomen parku Slobode u Gradišci, u Aleji neustrašive mladosti u Memorijalnom kompleksu “Boško Buha”, u selu Jabuka kod Prijepolja u Srbiji, među osam bista pionira poginulih u Drugom svjetskom ratu. U Bosanskoj Krupi u posljednjem ratu iz gradskog parka je nestala bista Lepe Radić, ostao je samo postament. Danas u tom gradu ova mlada partizanska heroina nema svog spomenika. U moru naših nacionalnih podjela, podjelili smo i narodne heroje. Njeno ime danas nose ulice, osnovne škole, domovi kulture i druge društvene i kulturne organizacije mladih.
Država za koju se Lepa Radić borila i dala svoj život više ne postoji. Nestala je u međunacionalnom ratu zakrvljenih jugoslovenskih naroda. Sjećanja na heroje toga vremena blijede i nestaju. Šezdesetih godina Mila Beoković, napisala je knjigu “Žene heroji”, u kojoj se nalazi i biografija Lepe Radić, sastavljena od sjećanja članova njene porodice, ratnih saboraca, prijatelja i poznanika. Nedavno su Vedrana Adamović i Marina Ljubičić – Bogunović objavile monografiju, “U borbi rođene: Doprinos žena Kozare Narodnooslobodilačkoj borbi”, u kojoj su opisale ulogu i doprinos boraca, ilegalki, bolničarki, logorašica i pripadnica Antifašističkog fronta žena ovog kraja u Drugom svjetskom ratu. Osamdesetih godina prošlog vijeka, naš poznati pjesnik Duško Trfunović, napisao je ciklus pjesama o ženama narodnim herojima Jugoslavije, među njima i pjesmu “Lepa Radić”, muziku i aranžman uradio je komopozitor Suad Arnautović, a izveo tadašnji sarajevski ženski hor “Aprilke” sa njihovog albuma i LP ploče: “Oo Krajišnici, Oo spomenici / Kad god je Krajini teško, ustaju Krajišnici / I tako uspravljeni ostaju spomenici / Oo Krajišnici, Oo spomenici / U jedno takvo vrijeme, na putu prema nadi / Nosila srce svoje, djevojka Lepa Radić / Oo Krajišnici, Oo spomenici / Minuše mnogi dani, došli su novi mladi / A srce isto bije kao u Lepe Radić / Oo Krajišnici, Oo spomenici / Kad god je Krajini teško, ustaju Krajišnici / I tako uspravljeni ostaju spomenici / Oo Krajišnici, Oo spomenici / Oo Krajišnici, Oo spomenici…”
Početkom juna 2020. godine, popularni američki reper i borac za ljudska prava Ajs Kjub, u vrijeme građanskih rasnih nemira i protesta u SAD, objavio je na društvenim mrežama fotografiju Lepe Radić pred samo vješanje. Ova njegova objava i fotografija mlade djevojke Lepe Radić preplavile su internet i društvene mreže, i barem na kratko povratile sjećanje na ovu zaboravljenu heroinu, koja je postala prepoznatljiv simbol besprimjernog otpora i borbe za pravdu i slobodu. Rusi imaju svoju Zoju Kosmodemskaju, mladu sovjetsku partizanku Velikog otadžbinskog rata, prvu ženu narodnog heroja SSSR, približno istih godina, koju su nacisti zarobili i objesili 1941. godine, simbol herojstva i žrtvovane mladosti za slobodu sovjetskih naroda. Mi Srbi i ostali jugoslovenski narodi imamo našu Lepu Radić. Kad god čujem pjesmu “Bela ćao” ja pomislim na nju, na njenu preranu smrt i neoprostivi zločin pred licem svijeta. Čuješ li sele vesela, čuješ tu uku veliku. To Una plače u zao čas. Otišla je prva ruža Krajiška. Lijepo lice slobode. I poželim da joj u smrti mahnem i kažem: Lepa, zdravo. Vlado Dijak, pjesnik, novinar, humorista, nekadašnji partizan, kurir Đure Pucara Starog u Podgrmeču i nesretni logoraš Golog otoka, u svojoj pjesmi o selu “Brezičani”, kod Prijedora ushićeno pjeva:
„Prođoše Nijemci preko Evrope
I zauzeše do Volge sve.
Francuska pade za deset dana.
Sve zauzeli – Kozaru ne!“
Pala je zapadna hemisfera, ali Kozara nikad. Toj slobodi jedna hrabra i ponosna djevojka ispod Kozare dala je svoj mladi život. Pamtimo to zauvijek, dok je nas i našeg ljudskog lika.
Autor je politikolog
