Već danima imam kreativnu blokadu i ne mogu da nađem temu o kojoj bih da pišmem, i onda se uzrok moje blokade pretvorio u inspiraciju. Listam portale, pratim vijesti, i vrlo brzo se ugasim jer u moru negativnih, crnih vijesti, ne mogu ni da vidim one pozitivne.
Osjećaj neprijatnosti izazvan prvima, mnogo veći od onog prijatnog, vezanog za ove druge. Možda to govori nešto o meni, ali istina je i da se to dešava i drugim ljudima.
Poznjem nekolicinu onih koji su izbjegavajući stresne vijesti filtrirali medijski sadržaj koji konzumiraju, a neki su čak uveli i potpunu apstinenciju od istog. I sama sam neko vrijeme izbjegavala portale i dobro se sjećam šta je bio pokretač.
Naime, u nekom periodu života, moja braća su živjela i studirala u dva grada, a ja sam tada živjela u trećem. Tih dana se dešvalo da su se autobusi, koji su saobraćali na relaciji između njihovog mjesta boravka i mjesta studiranja, od dotrajalositi i izmučenosti samozapaljivali. Sjećam se kako sam skuvala prvu, jutarnju kafu, sjela za radni sto da pregledam vijesti na računaru, pogledam oglase i odigram igricu za mentalno razgiibavanje, i na prvi klik ugledala naslov :“ Izgorjela dva autobusa, poginulo….“ Logično, moje asocijaivno mišljenje nije me odvelo u Gruziju gdje se to zaista desilo, nego na Romaniju, preko koje njihov autobus prolazi. Sve me presjeklo i dugo sam osjećala blagu nesvjesticu, čak i nakon što sam klikom na vijest dobila tačne informacije. Onda me je čak preplavila krivica što sam osjetila olakšanje jer to nisu vijesti o meni bliskim ljudima, nego tamo nekim, kao da su oni nevažni.
Dugo sam bojkotovala informacije, čak i one koje su mi bile korisne, pa nisam znala šta se oko mene dešava, ali bože moj, bar nisam bila uznemirena. To me držalo sve tako do poplava 2014. godine, kada sam morala da se vratim medijskim kanalima informisanja, zbog istog razloga iz kojeg sam ih napustila.
Sada to malo zvuči smiješno, ali tada su mi bile potrebne sve te negativne i pozitivne informacije, zbog toga što po cijeloj Bosni imam familuju i drage ljude, a svi su na neki način bili ugroženi i ne baš uvijek dostupni da se javljaju na telefon. Tada sam presjekla sama u sebi da ne mogu više da brinem brige za cijeli svijet, pa sam one jadne ljude iz Gruzije zaboravila.
Međutim, od pucnjave u Beogradu, i niza drugih situacija koje su uslijdile nakon toga, primjetila sam da opet izbjegavam da pročitam vijesti, ali čitam komentare ispod. Ne čini mi se, to je potvrđeno i istraživnjima, da veliki broj ljudi uživa u čitanju crne hronike. Obično su to ljudi usmjereni ka pesimizmu. Time se daje opravdanje za nezadovoljstvo koje generalno osjećaju u životu, ali nesvjesno sebi stvaraju jedan demotivišući prostor za nenapredovanje u drugim životnim aktivnostima. To vam dođe kao kada se družite sa nekim letargičnim ljudima, koji kada god čuju da je neko pokrenuo biznis ili napavio promjenu u životu bilo kakvog tipa svi prokomentarišu: “ Ma ‘ta će on!“, vi ne smijete ni da se usudite da promijenite nešto u svom životu, jer ste i vi taj „on“ u tom momentu. Mozak vam se stalno hrani negativnim uvijerenjima o drugima, pa počnete i da sumnjate u sebe. Tako i sa crnom hronikom. Izaziva strah, bezvoljnost, depresiju, ili kao što je u mom slučaju jednomjesečno povlačenje.
Živimo u svijetu crne hronike, brzih informacija ali i lažnih vijesti. Nakon što pročitate vijest o događaju koji se desio, poslije toga se pripremite na dva mjeseca pisanja o tome. Na raznim portalima će se iznosiiti lažne vijesti sa senzacionalističkim naslovima koje će privući čitanost.
Za vaše dobro bilo bi najbolje da sami sebe istrenirate da selektivno čitate ovakve vijesti i da one zaista budu za vas samo sadržaj informativnog karaktera. Ako vam ne ide tako, ne znam šta da vam kažem, osim možda: “Gasi internet, sjeci kablove.“
