Učenici u Srpskoj više od godinu dana nemaju časove fizičkog zbog virusa korona, a zbog epidemioloških mjera uskraćeni su i za privatne treninge.
Prošle godine, u prvom talasu epidemije, škole sporta i klubovi nisu radili u ”komadu” tri mjeseca. Tri mjeseca bez treninga i djeci su već potpuno bili narušeni fokus, koncentracija i kondicija, napominju treneri. Djeca su se uležala, slikovito opisuje Filip Babić ono što ih je zateklo po povratku u salu.
”Nikada se nije desilo da toliko djece, poslije samo mjesec dana rada, želi da prestane s treningom jer nisu imali volje da se oznoje, da bilo šta urade. Ako se u školi pjesmica mora 20 puta ponoviti da bi se naučila, tako se i kod nas neke stvari moraju ponoviti da bi se savladale. Djeca sada tako lako odustaju, ne mogu se pomiriti sa činjenicom da nisu nešto savladala i poslije dva, tri treninga tražila su razlog da ne treniraju. I bez svega ovoga smo imali problema, a sada treba biti mađioničar, pa djeci nametnuti aktivnost da rade”, priča Babić, predstavnik škola sporta u Banjaluci koje, po odlukama Republičkog štaba za vanredne situacije, nisu radile posljednjih mjesec dana.
Nedostatak kondicije
Treneri ni ovako nemaju lak posao, jer današnji mališani već u startu kaskaju za fizičkom kondicijom i spretnošću svojih vršnjaka od prije nekoliko godina. Iskustva u školama sporta pokazuju da program koji su prije jedne decenije radili sa šestogodišnjacima, sada vježbaju s djecom od osam godina, jer oni taj tempo u mlađem uzrastu ne mogu ispratiti.
Zato se pravi sportisti ne mogu nikako pomiriti sa mjerama koje se donose, u cilju zaštite zdravlja.
”Zamislite da djeca koja su upisala prvi razred cijelu godinu nemaju nikakvu fizičku nastavu, niti mogućnost treninga. Sada se to, evo, ponavlja i u drugom razredu, i ko nam obećava da ni sljedeće godine neće biti isto. Zamislite da nam djeca tri godine rastu i razvijaju se bez ikakve organizovane nastave, a u društvu se navodno želi promovisati zdravo odrastanje i zdrava nacija. Ne možemo vjerovati da se ne razmišlja u pravcu djece. To je toliko nelogična stvar i sa tim se zdrav razum zaista ne može pomiriti”, poručuje Babić.
Istraživanje
Profesor s banjalučkog Fakulteta fizičkog vaspitanja i sporta Radenko Dobraš napominje da sistemsko rješenje u školama ni ranije nije bilo sjajno, a problemi se sada samo nižu. I prije epidemije, kaže, u nastavi fizičkog “nešto je škripalo”. Podsjeća na porazne rezultate istraživanja koje je sa svojim fakultetom radio za Strategiju razvoja sporta u RS.
”Kada smo djecu u mlađem školskom uzrastu pitali da li imaju redovnu nastavu fizičkog vaspitanja, od oko hiljadu ispitanika samo 3,9 odsto je odgovorilo potvrdno. To je katastrofalno, i onda na sve to, dođe još ovo stanje u kojem prvo što je urađeno ukinuta je nastava fizičkog. Čak i prvi put kada se nastava održavala onlajn, rečeno je da časova fizičkog neće biti i ja sam uspio nekako, razgovarajući s ministarstvom i Republičko-pedagoškim zavodom, dogovoriti da tih časova bude i da djeca, koliko-toliko, mogu da vide nešto i rade. Međutim, ovo sada je jako problematično”, upozorava Dobraš, ističući kako je fizičko najčešće kolateralna šteta.
Zlatno doba motorike
Djeca se igraju na polju kada je lijepo vrijeme. Oni imaju potrebu za fizičkom aktivnošću i sami se snalaze, ali kao društvo moramo naći model kako da ih usmjerimo, ističe Dobraš, pogotovo ako ovo potraje, a ne da se sve dešava stihijski. Za uzrast od šest do 11 godina kaže se inače da je zlatno doba motorike i tada bi se sa djecom trebalo najviše raditi.
”Ovo nije generacija 70-ih godina prošlog vijeka, koja je imala bezbroj aktivnosti, mogućnosti, pa čak i radnih aktivnosti. Danas djeca imaju vrlo malo zaduženja u svakodnevnom životu, a fizička aktivnost i kretni deficit je i preko 50 odsto od potrebnog”, pojašnjava profesor, napominjući još jednom da je fizička vježba izuzetno važna za djetetov pravilan razvoj i za njihovu socijalizaciju.
Dobraš podsjeća na alarmantne rezultate još jednog nedavnog istraživanja u Banjaluci, kada su testirana djeca uzrasta od sedam do 15 godina.
”Ne biste vjerovali da već u uzrastu od 10, 11 godina imamo djece sa 90 kilograma. Svako odjeljenje četvrtog, petog razreda ima učenika koji teže između 60 i 70 kilograma, tako da je to epidemija koja ništa ne zaostaje za ovom koja nam se dešava. Ogromni su problemi među ovom ranjivom populacijom, ne samo zbog ovog stanja, nego i inače”, zaključuje Radenko Dobraš.
Nelogične mjere
U školama sporta u Banjaluci potpuno nelogičnim smatraju mjere našeg Republičkog štaba, koje se, kažu, razlikuju i od svih u regionu.
”Uporedite ostale zemlje i njihov način donošenja i popuštanja mjera. S obzirom da se pokazalo kako su djeca u lancu epidemije najmanje pogođena, mjere zatvaranja posljednje obuhvataju djecu. A kod nas prvo što se radi, isključuju se djeca iz nekog procesa i poslije se posljednja uključuju”, ukazuje Filip Babić.
Sportski i kulturni radnici stavljeni su u nezavidnu poziciju jer ni jedni, ni drugi nisu navikli rješavati situaciju na ulici, govori Babić. S druge strane, prolaze oni koji prave veći pritisak u društvu, kaže on, misleći očigledno na ugostitelje, koji su se javno pobunili zbog zabrane rada.
”Razumijemo da su najbitniji ljudski životi i jasne su nam bile mjere prošlog marta, kada svi nismo radili, ali u ovom slučaju nas začuđavaju. Kao struka, ne možemo da pojmimo da se samo gleda ko više doprinosi sredstava u budžet i da se tom hijerarhijom otvara rad djelatnosti”, zaključuje Babić.
