Koncerti u režiji Kulturnog centra su zaista pristojni, svaku veče lijep program muzike i zabave, kako za odrasle tako i za one najmlađe. No, gdje su ljudi?
Svaki put šetajući Gradiškom naveče, prođem i kraj Kulturnog centra, bacim oko na sedmični program i zadržim se na koncertu. Tako sam i neki dan slušao neke zanimljive momke, ne znam naziv grupe ali su lijepo svirali. Tome je prisustvovalo još osam ljudi, nije više. Odslušavši nekoliko pjesama, zove drugarica, vrijeme je za kafu i kafanu, ona i drug su bili u većini pa sam popustio. Prošli smo kraj nekoliko kafana, sve su bile pune.
Popili smo mi kafu, ispričali se ali meni nije izlazila iz glave slika gdje bend od četiri čovjeka svira za osam ljudi. Gdje smo mi to danas? Vjerovatno smo u klubovima gdje zatežemo bicepse naginjući boce i zavraćamo laktove vičući konobaru „ponesi“. Nosi se nemilice i sve se vrti oko toga koliko ćemo gajbi, litara ili čega već da popijemo. Stigla je dijaspora pa se prepliću ljubomora zbog njihove široke ruke i zadovljstvo jer pijemo na tuđi račun. Dijaspora je dočekala svojih pet minuta, da se pokaže pred domaćom švorc ekipom. Djevojke su sve namrštene ili nasmješene onim plastičnim osmjehom, ali dupe i sise su u prvom planu.
Muškarcima se diže polni organ, a ego je onoliki koliko ima novca u novčaniku. Sudbina je svima ista, kafana i trošenje novca na ture pića, koje se okreću da se zadovlje drugi, a ne da nama bude bolje. Sviće zora i kreće salva nezadovoljnih komentara po društvenim mrežama.
A onaj koncert i dalje čeka ljude, ljude kojima je pružena alternativa. Ljude koji ne znaju ništa drugo osim kafane. Ljude koji ne idu u pozorište. Nesrećne ljude, koji žive glavom bez obzira ili bježe iz zemlje, vraćajući se u nju za praznike da bi bili u kafani i pokazali drugima ono što im nisu prije mogli pokazati.
Kad već volimo kafanu toliko, onda bi trebali i rođendan naše Republike Srpske proslaviti tamo, garantujem da bi bilo ispunjeno svako slobodno mjesto, da se ne brukamo sa polupraznim salama za vrijeme akademije.
