U Kozincima, u zadnjoj kući jedne tihe ulice, čuva se jedna posebna ljubav. Nije to samo ljubav prema psima, to je ljubav prema tradiciji, djetinjstvu, porodici i jednom od najponosnijih simbola ovih krajeva, bosanskohercegovačko-hrvatskom pastirskom psu tornjaku.
Tu žive Arabela i Sadin Huseđinović. Njihova priča sa tornjacima počela je prije dvadeset godina, kada su nabavili svoju prvu ženku, Lindu. Ali, kako kažu, prava ljubav prema ovoj pasmini rodila se mnogo ranije. I Arabela i Sadin odrasli su uz tornjake. Još kao djeca učili su koliko je ova pasmina privržena, mirna i odana svom čovjeku. Zato su znali da jednog dana žele isto djetinjstvo pokloniti i svojoj djeci.
“Tornjak za mene nije samo pas, on je dio porodice. Odrasla sam uz ovu pasminu i znala sam da želim da i moja djeca osjete tu istu sigurnost i ljubav. Kad ih gledam kako trče po dvorištu, mirno čuvaju kuću i raduju se svakom našem dolasku, znam da smo donijeli pravu odluku. Ovo nije samo uzgoj, ovo je način života”, priča nam Arabela dok posmatra Ajnu kako se igra sa štencima.
Danas njihova porodica broji 11 odraslih pasa i tri mala šteneta. Svaki pas ima svoj boks, ali boks za njih nije zatvor, oni tokom dana više puta izlaze, jer nisu navikli obavljati nuždu unutra. Red, briga i disciplina dio su svakodnevice. Supružnici rade u smjenama, pa su tako rasporedili i obaveze oko pasa. Jutra počinju hranjenjem, puštanjem pasa i čišćenjem boksova. Sve funkcioniše kao dobro uigran tim.
U tom timu važnu ulogu imaju i njihove kćerke, Ajna i Ajra. Ajna je zadužena za pripremu pasa za izložbe i njihovo predstavljanje u ringu. S posebnom pažnjom uređuje njihovu gustu, ponosnu dlaku i sa sigurnošću ih vodi pred sudije.
“Moja ljubav prema tornjacima je naslijeđena od roditelja, ali je danas potpuno moja. Poseban je osjećaj izaći u ring s psom kojeg si ti pripremao i s kojim si proveo toliko vremena. Oni osjete našu energiju i ljubav. Najljepše mi je kad vidim koliko su mirni, ponosni i privrženi nama”, govori Ajna dok je kako ga oni zovu “zloćko” izaziva da se igraju.
Mlađa Ajra ima možda i najslađi zadatak, igru. A tornjaci to znaju cijeniti. Oni su mirni i dostojanstveni, ali dovoljno je da ih pomazite, da vas onjuše i prihvate, i već se međusobno zaigraju, razdragano kao djeca.
Tornjak nosi jedno od najdužih imena među pasminama, bosanskohercegovačko-hrvatski pastirski pas tornjak. Iza tog dugog naziva krije se pas snažnog karaktera, ali blage naravi. Pas koji čuva stado, kuću i srce.
Arabela se često zna našaliti da u njihovom domu njihovi psi stalno dobijaju ista imena, koje se vrte u krug, ali dodaje da su ta imena iz starina i da su ih davali nekada čobani, opisivajući imenom svog tornjaka.
Porodica Huseđinović sa svojim psima redovno ide na izložbe. Tamo ne osvajaju samo nagrade, kojih je kroz godine bilo mnogo, nego i nova poznanstva i prijateljstva. Kažu da je najljepše to što svuda susreću ljude koji dijele istu ljubav prema psima.
Njihova prva tornjakinja Linda ostavila je poseban trag. Kada je prvi put oštenila, dobila je 13 štenaca, i svih 13 je podigla. To je do danas ostao njihov rekord. Taj trenutak pamte kao dokaz snage, brižnosti i posebnosti ove pasmine.
Svake godine imaju između pet i jedanaest mladih pasa koje s pažnjom i odgovornošću prodaju. Za njih uzgoj nije samo posao, već odgovornost da svako štene ode u dom gdje će biti voljeno i poštovano.
U toj zadnjoj kući u ulici u Kozincima, lavež nije samo zvuk, to je znak života. To je priča o porodici koja je ljubav iz svog djetinjstva prenijela na svoju djecu. Priča o tradiciji koja traje, o zajedništvu i o čuvarima koji ne štite samo kuću, nego i toplinu doma.
