Iako nam broj reakcija i komentara na nekoj objavi često nije presudan faktor uspješnosti, teško je ne primijetiti aktivizam na našem prvom tekstu serijala „KO JE UBIO ROK KULTURU U GRADIŠCI?“, koji je nakon dužeg vremena probudio iskrenu i otvorenu, ali prije svega, argumentovanu i civilizovanu razmjenu mišljenja naših sugrađana. Ono što smatramo najvećom vrijednošću jeste što smo već u prvom tekstu dobili povratnu informaciju od ljudi čije mišljenje ne možemo često čuti ili pročitati, a koji i te kako imaju šta da kažu na zadatu temu.
Na osnovu vaših komentara možemo nakratko odahnuti i zaključiti da „kritična masa“ u Gradišci ipak postoji, te da urbani duh i dalje struji gradom, iako nam nekad tako ne izgleda. Utvrdili smo da su masovni odlasci iz zemlje prethodnih godina značajno uticali na rok (i svaku drugu) kulturu, te da je entuzijazam nešto što brzo presuši ukoliko nije praćen podrškom onih koji bi trebalo da je pružaju. Mišljenja ste da su se pojedini alternativci, u prvom redu rok bendovi i muzičari „prodali“ zbog loše ekonomske situacije i svoj repertoar prilagodili širim narodnim masama, te da se ugostiteljima i kulturnim institucijama ne isplati organizovati događaje rok kulture koje će, prema njihovim procjenama, posjetiti veoma mali broj ljudi. Smatrate da je „selo (u onom negativnom kontekstu) sišlo u grad“ i da su „drugačiji“ primorani na vanjsku ili unutrašnju emigraciju. Jedan od komentara otvorio je i pitanje nedostatka „kulture podrške“, što nas je podsjetilo na činjenicu da se u Gradišci i kada se desi događaj rok kulture često gleda KO organizuje, a ne ŠTA organizuje, te od toga zavisi ukupan broj posjetilaca.
Složili smo se sa vama koji mislite da postavljeno pitanje „Ko je ubio rok kulturu u Gradišci?“ zahtijeva elaborate i naučne radove i kompleksne analize svih faktora i zato smo tu da nastavimo sa zajedničkim istraživanjem otvarajući nova poglavlja svakim narednim tekstom.
Kada pogledamo opšte stanje, jedan od bitnih faktora gašenja rok kulture u Gradišci svakako je „odliv mozgova“, odnosno odlazak mnogih gradiških entuzijasta i ljudi koji su na svojim plećima nosili rok kulturu, često išli na svoju štetu samo da se održe neki događaji, borili se sa vjetrenjačama i na kraju ostali bez nade da se nešto može uraditi na polju alternativne kulture. Njihov tihi odlazak možda i niste primijetili od silne buke šunda i bahatluka, ali posljedice toga društvo osjeća u cjelini, barem onaj njegov dio koji se brani i hrani dobrim koncertima, predstavama, filmovima, izložbama i knjigama. Takođe, „dobri duhovi grada“, a znamo ih svi, koji su ostali ovdje opravdano su izgubili volju i istrošili entuzijazam jer je očekivana institucionalna, a često i ljudska podrška, gotovo uvijek izostala. I jedni i drugi na kraju su odustali, povukli se i nestali birajući kućna druženja kao posljednja uporišta rok kulture.
S druge strane, vremena se neminovno mijenjaju, muzički i drugi (ne)ukusi variraju od generacije do generacije, društvo diktira neke druge trendove koje je nemoguće izbjeći. Jedan od primjera je sveprisutni trep-folk omiljen Z generaciji sa svim temama i vrijednostima koje promoviše i naspram kojeg stari turbofolk djeluje nevino i naivno. Kao pojava trep-folk je sa svim svojim varijacijama gurnuo rok muziku, a i samu rok kulturu još dalje od margina, na nivo statističke greške među mlađom populacijom u Gradišci. Stoga, postalo je gotovo nemoguće ne primijetiti da više čak nema ni klinaca koji sviraju gitaru na keju, repaju uz neki beatbox ili na pametnim telefonima puštaju neki alternativan zvuk.
Argument „mala smo sredina“ u potpunosti osporavamo jer nas, uz sve odlaske, ima oko 50 000, što i nije baš tako malo da bismo za svaki iole pristojan događaj morali da idemo u Banjaluku, Sarajevo, Zagreb ili Beograd. Tome u prilog ide i činjenica da na svojim turnejama alternativni bendovi i izvođači redovno posjećuju mjesta sa istim ili daleko manjim brojem stanovnika nego što ih ima Gradiška. Umjesto toga radije se vodimo onom da „nije bitna veličina grada nego ljudska veličina njegovih stanovnika“, koja u našem slučaju ima ili nema sluha za rok kulturu.
Sjećamo li se gradiške Gitarijade, Summer love festivala, književnog Bibliobus festivala ili filmskog Trash festivala? Pamtimo li panel diskusije sa Krešimirom Mišakom i Goranom Milićem, koncerte Crvene Jabuke, Riblje Čorbe, YU grupe? Čuvamo li u nekim zabačenim djelovima mozga neke lokalne bendove kao Anagram, Kazoo, Alter ego, Drugi program, Deveti krug i svirke u Upitniku, Akademiku, Manufakturi i Artu? Da li je to stvarno bilo tako davno, pa smo sve zaboravili ili je nešto drugo u pitanju?
Koji ljudi i događaji vama nedostaju i gdje danas tražimo ostatke alternative i urbanosti?
Želimo čuti vaše mišljenje i odgovor na pitanje:
Ko je ubio rok kulturu u Gradišci?
