Postoje ljudi čiji odlazak ne može proći neprimijećeno. Ne zato što su tražili pažnju, već upravo suprotno – zato što su živjeli tiho, služili drugima i ostavljali trag tamo gdje se on najmanje vidi, a najduže pamti – u ljudima.
Jedan takav monah, koji je služio na području Eparhije banjalučke, uskoro nastavlja svoj monaški put daleko odavde. Odlazi na službu u drugi manastir, u inostranstvo, ostavljajući iza sebe brojne ljude banjalučke regije koji su ga upoznali kao duhovnika, sagovornika, prijatelja i čovjeka kojem su mogli povjeriti ono što možda nisu mogli nikome drugom.
Njegova svakodnevica nije bila samo molitva i manastirsko poslušanje. Bio je čovjek neobične energije, širokih interesovanja i biografije koja se teško može svesti na nekoliko rečenica.
Ispovijedao je i, kako su govorili oni koji su mu dolazili, „liječio dušu“
Posebno mjesto u njegovoj službi zauzimali su ljudi. Mladi, stari, porodice, oni koji vjeruju cijelog života, ali i oni koji su u crkvu dolazili tek kada više nisu znali gdje da traže odgovor.
Ispovijedao je ljude svih generacija sa područja banjalučke regije, slušajući njihove strahove, porodične probleme, životne lomove, dileme i kajanja.
Nije mogao riješiti svaki problem. Niti je to obećavao. Ali je znao da sasluša.
Za mnoge je upravo razgovor sa njim bio svojevrsno liječenje duše – mjesto na kojem nisu bili osuđivani, već saslušani i ohrabreni da teret sa kojim su došli ponesu malo lakše.
I možda će upravo ti razgovori najviše nedostajati.
Kada bi skinuo mantiju i ušao u kuhinju, počinjala je druga priča
Oni koji su ga poznavali znaju i jednu sasvim drugačiju stranu njegove ličnosti.
Bio je izuzetan kuvar.
Manastirska kuhinja za njega nije bila samo još jedno poslušanje. Hrani je pristupao sa pažnjom sa kakvom je pristupao i ljudima. Od običnih namirnica znao je napraviti trpezu koja okuplja, a oni koji su imali priliku da probaju njegova jela često su ih dugo pamtili.
Jer manastirska trpeza nikada nije samo hrana. To je mjesto susreta, razgovora i zajedništva.
Malo slobodnog vremena koristio je da uči
Možda još zanimljiviji dio njegove životne priče jeste potreba da neprestano radi na sebi.
Ono malo vremena koje bi, između bogosluženja, manastirskih obaveza, razgovora i susreta sa ljudima, ostajalo samo za njega, koristio je za obrazovanje, istraživanje i usavršavanje.
Njegov istraživački rad evidentiran je i kroz međunarodni sistem ORCID, koji istraživačima omogućava jedinstvenu identifikaciju i povezivanje njihovog akademskog i istraživačkog rada. I zaista ima impozantnu biografiju koje se ni vladika ne bi postidio.
Put monaha ne završava odlaskom
Monaški život podrazumijeva poslušanje. Nekada ono znači ostati, a nekada spakovati ono malo ličnih stvari i krenuti dalje.
Tako će i njegov put sada biti nastavljen u drugom manastiru, izvan granica zemlje u kojoj je proteklih godina služio.Putuj mi u miru oče Ilarione i znaj da te mi ovdje volimo, da s tobom odlazi dio nas, jer je naša duša s tobom pronalazila mir.
A oni zbog kojih putuješ će doći jednoga dana pred Carstvo nebesko.
