Na primjeru glasanja u Narodnoj skupštini Republike Srpske povodom vitalnog nacionalnog interesa koji je pokrenuo srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, gdje se glasalo o stavu Bosne i Hercegovine o gradnji Pelješkog mosta, vidjelo se koliko su glasnici naorda ustvari glasnici interesa, u prvom redu ličnog a potom i onog nametnutog od strane vladajuće partije.
Manje više skupštine lokalnih zajednica su slika i prilika entitetske skupštine, gdje vladajuća partija ima dvotrećinsku većinu, a samo su pojedinci ti koji iskaču i ustvari predstavljaju izuzetak u opštem jednoumlju koje je zavladalo skupštinama u Republici Srpskoj. Kada uzmemo primjer Gradiške, opozicija se sastoji od dijela SDS-ovih odbornika i PDP-a, dok svi ostali nemaju jasan stav nego se priklanjaju vladajućem SNSD-u.
Ništa bolja situacije nije ni u Srpcu, Prnjavoru i Laktašima, gdje imate dvotrećinsku većinu kako god zamislite, a ako nemate, kako kaže narodi poslanik Jelena Trivić istrgujete ih. Ništa više nije sveto, ništa više nema cijenu.
Postavlja se razumno pitanje, čemu tolika trka pred izbore, kada će nakon istih opet sve isto biti. Apsurd je da glasamo za poslanike koji ne smiju da misle svojom glavom. U lokalnim zajednicama kao što je Gradiška svi se manje-više znamo, pa kada promijenite diskurs ne znam kako zadržite ljude oko sebe. Volio bih znati da li je “recept” isključivo lični interes?
Sve je podređeno interesu politike, a demokratija je prisutna samo pro forme. Lokalni izbori su naredne godine, partije će ponuditi svoje kandidate, a građani će sluštai ista obećanja i ponašati se šablonski po onoj pjesmi Beogradskog sindikata, koja kaže:
Ljudi slabo pamte,
To je ovdje glavni problem.
Ko te jebo godinama,
Jebaće te opet.
