Polovinom devedesetih fudbaleri Kozare napadaju vrh tadašnje Republičke lige sa ciljem da ponovo okuse čari drugoligaškog zapada. Jedna od ključnih utakmica i teških gostovanja bio je susret u gradu Goraždu, gradu na dvije rijeke Drini i Ćehotini, a suparnik je bila neugodna ekipa domaćeg Radničkog.
Kako je to tada bilo uobičajeno crveni autobus „Autoprevoza“ sa majstorom Ademom zvanim ‘Ademovica’ bi se parkirao pred svlačionicama Gradskog stadiona, subotom prijepodne, pokupio ansambl, pa put pod noge.
Raspored sjedenja se rutinski znao, naprijed šef struke mešter Ilija Miljuš, tada mu pomoćnik Ađo-Ađulović, tu bi negdje bilo i mjesto za upornog navijača darodavca bombona Hilmiju Ćatića. Tu negdje bi se smjestio i majstor za mišiće Drago Vujanović, pa redom oni ozbiljniji prvotimci, da bi „šaruge“ bile zauzete fudbalskom Mažino linijom na čelu sa Đevadom Zeničaninom, Hondom, Zvonkom Ledeni Vidačekom, Ćatakom zvani Lemi, a tu je bio i „haubica“ Damir Raos.
Eventualni „padobranci“ u to društvo sa šaruga bi jako brzo dobili šut kartu za prednji dio autobusa,bez prava na žalbu kod šefa Miljuša.
Tako bi se klackalo do Dervente koja je bila prva stanica za pauzu. Stalo bi se ispred tamošnjeg hotela u čijoj je neposrednoj blizini bila kuća porodice Zeničanin. Odmah bi se tu stvorila Zenijeva mama, zvana mama „Kizi“. U njenim rukama je uvijek bila neka šerpa. Sadržaj te šerpe je nekad bila sarma, nekad bamije, ‘bogami’ jednom i onaj naš lonac, a svaki puta bi tu šerpu objeručke prihvatio Zeni i ubacio ekipi u šaruge.
Pauza bi trajala kratko, a na polasku bi smo ugledali mamu Kizi sa lavorom vode koji je prosula za nama, a nama u srećan ishod utakmice. Više puta nam je taj talisman bio srećan, kao i ovoga puta.
Došavši u Goražde smještamo se u tamošnji hotel, a domaći navijači nas mroljubivo dočekuju sa večernjom lupom u nekakve šerpe i lonce do kasno u noć. Mene,po običaju čeka Miljuševa noćna „disertacija“ razrada taktike. Prvo bi sjedili na recepciji, gdje bi u gluvo doba noći svratio neki domaći, malo nakresani, noćobdija. Hitro se uključio u razgovor interesujući se ko smo i što tražimo u Goraždu?
Ađulović koji je uvijek bio spreman za uspostavljanje komunikacije mu odgovori:
– Mi smo ti pobro iz Klokočevika.
Narednih pola sata čovjek je pokušavao reći Klokočevik bezuspješno, a mi smo “umirali“ od smjeha.
Krenulo bi se oko jedan-dva u noći na spavanje, a tata Ilija bi uzeo u ruke „Sport“ i počeo naglas da čita, prvo najave fudbalskih utakmica, prešao na košarku, da bi u jednom trenutku pročitavši sve došao do Impresuma novine, pa će onako naglas:
– Jugoslovenski sportski list „Sport“,odlikovan Ukazaom predsjednika Republike sa zlatnim vijencom…
Tada bi meni već „sjevnulo pred očima“ pa bi mu stresao: -Pobjedićemi ih Ilija, samo me pusti da malo dremnem.
– Jelda da će da nam padnu šaka! – izreče on svoju boljku.
Na doručku mukla tišina, pa onda Miljuševa zapovjest:
– Idemo u šetnju.
Gdje pronađe samo nasip kojim je nekad išla uskotračna pruga. Razrađuje Iko taktiku pa kaže :
– Ti Ledeni samo odvali prema napred nemoj puno pametovati. Damire tvoje je da je odvališ sa trideset metara bez čekanja. Lemi pazi na onog Hadžovića znaš da voli provocirati i nema nasjedanja na provokacije.
Tako redom Iko dijeli zadatke, ubjeđuje ekipu da je bolja od domaćina, a dva boda garantuju put u više društvo.
Prođe i ta duga šetnja, za ručkom muk i tajac, a potom na stadion i novi sastanak i novi zadaci.
Bogami na stadionu se okupilo blizu tri hiljade gledalaca. Domaćin se nabrusio, po informacijama igraju na pobjedu kako bi Rudar iz Kaknja, naš konkurent, došao ispred nas. Pred sam početak utakmice dođe i njihov predsjednik, onako „ađustiran“ u uniformu kapetana prve klase. Čovjek požurio sa vojne vježbe ne navraćujući kući, da ne propusti spektakl. Moja malenkost spremna da pošalje riječi u eter. Poštar mi iz klupskih prostorija telefonske linije sproveo uz same tribine, pa malo malo da mi „pukne“ veza jer neki momci ne razumije novinarsku profesiju, pa samo cviknu i žica se prekine.
Počela igra, sudija, ako me sjećanje ne vara, bijaše Mehinović iz Brijesnice kod Doboja. Znam čovjeka i vjerujemo mu, samo je pitanje koliko će izdržati pritisak domaćih. Očas prođe onih prvih 45 minuta. Nismo nešto u prilikama ali nisu ni oni. Ledeni kao neboder zabranio ulaz u šesnaesterac. Ono nešto opasnosti sa strane zaustave Maletić i Hondo. U napadu smo nešto tanji. Damir ni blizu njihovog kaznenog prostora, Đokice-Unkića nigdje na vidiku. Nije kriv čovjek jer kao kuvar u „Metalu“ nema više težine od vreće cementa.
Potkraj utakmice taj mali Đokica-Unkić ga utrpa iza leđa golmana domaćih. Muči smo se do kraja čuvajući stečeno i sa poslednjim zviždukom Mehinovića oba boda (tada se tako bodovalo) strpašmo kod majstora Ademovice u bus ‘dolje’ u bunker pa polako u Gradišku.
Slušam ponovo Ikinu priču o taktici, a sve nešto zamišljam da nije možda najviše pomoglo nam ono kad mama Kizi prosu vodu iz lavora za sreću.
Bilo kako bilo sutradan sam jedva čekao da dođem do restorana na stadionu i svoje nespavanje naplatim od Ilije sa jednom šahovskom pobjedom u svoju korist. Morao sam malo pričekati da šef prvo završi šah partiju sa Raosom koji je zbog pobjede u Goraždu imao tu privilegiju druženja sa šefom struke.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Micro Mreža
