Svako vrijeme je isto. Isti su problemi i ljudi moraju da žive. Ne možemo da čekamo bolja vremena, treba Gospodu da zahvalimo za ova koja nam je dao, a ne da se bunimo i negodujemo.
Ispričao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” muzičar, režiser, scenarista i glumac Nikola Kolja Pejaković, koji trenutno radi na drugom dijelu trilogije, na seriji “Kosti”, a član je žirija ovogodišnjeg Međunarodnog festivala studentskih pozorišta “Kestenbrug”, koji će biti održan u novembru.
– Sve je u čovjeku, nema ništa izvan. I problem i rješenje – dodao je Pejaković.
Šta biste mogli da nam kažete o nastavku trilogije, odnosno o seriji “Kosti” i saradnji sa ostatkom ekipe?
PEJAKOVIĆ: Mogao bih svašta, ali važno je da smo to snimili i da smo u procesu montaže i postprodukcije. Znači, nastavili smo saradnju sa Radio-televizijom Srbije i zahvalni smo im na tome.
Kakva su Vaša očekivanja i planovi, što se finalnih detalja serije tiče?
PEJAKOVIĆ: Pošto želimo da radimo i dalje, da naša produkcija i banjalučki filmski radnici rade u kontinuitetu, da se ime Republike Srpske i Banjaluke definitivno upiše u filmsku i TV mapu Evrope i Balkana, važno nam je da “Kosti” što prije vidi publika i da svojim radom i kvalitetom zaslužimo nove poslove. Nismo naivni, ali ostajemo čvrsto pri stavu da kvalitet ruši predrasude i da donosi nove poslove. “Bosonoga produkcija” je dokaz da se može napraviti dobar proizvod iako nisi u velikom centru, tamo gdje se poslovi dogovaraju i ugovaraju.
Jesmo li previše zapali u neki vrtlog apatije, letargije i da li smo nekako uvijek zarobljeni u sjećanjima na neke prošle dane? (Ili je to samo naizgled tako, jer sve manje glasno govorimo o onome što je važno).
PEJAKOVIĆ: Ne znam. Mislim da ljudi, i kad bi mogli glasno da govore o onome što je važno, ne bi govorili o važnim stvarima, nego o trivijalnim, nebitnim, dnevno-političkim. Politika je zagadila umove i ljudi samo politički razmišljaju. Nemaju dijalog sa samim sobom, sa svojim precima, sa smrću. I, na kraju, vjerujte, bez Hrista nam nema spasa.
Dio ste žirija na Međunarodnom festivalu studentskih pozorišta “Kestenburg”, koji će biti održan u novembru. Šta je ono što trenutno možete da nam kažete što se pomenutog festivala tiče?
PEJAKOVIĆ: Hvala im što su me pozvali, uvijek ću biti tu za “Kestenburg” i za one projekte i ljude koji misle da im mogu pomoći.
Smatrate li da dovoljno pažnje i prostora posvećujemo mladim glumačkim talentima i mogu li oni najposvećeniji da se pokažu na pravi način u ovom vremenu?
PEJAKOVIĆ: Teško. Mi nemamo tržište za to. Sabijeni smo između Beograda, Zagreba i Sarajeva, nemamo prostor, a možda ni ljude koji bi napravili ozbiljnu scenu, tržište, dali mladima posao. To je duga priča.
Prošle godine je u jednom ovakvom razgovoru napravljen osvrt na “Demofest” i značaj jednog takvog festivala. Ove godine smo ostali bez “Demofesta”. Kakav krah to predstavlja za Banjaluku, ali i čitav region i da li će naići neki bolji dani?
PEJAKOVIĆ: Čini mi se da je o toj temi sve rečeno. Idemo dalje. Kažem, mi nemamo izbora nego da radimo, nemamo više vremena da se bavimo stvarima koje ne možemo da promijenimo, na koje ne možemo da utičemo…
Što se pružanja prilike mladima tiče i festivala, nakon pet godina ponovo će biti održan “Dukafest”. To je, vjerujem, znak boljih dana za neke druge festivale?
PEJAKOVIĆ: Nisam neki ljubitelj festivala, ali oni, ipak održavaju neki prostor živim. Neki kulturni prostori ipak preživljavaju na taj način. To nije pravi i jedini način da se kulturni život pomjera nabolje, ali daj šta daš. U svakom slučaju, velika podrška za “Dukafest”.
Šta može da spasi ovaj svijet od nas samih?
PEJAKOVIĆ: Ništa. Ovdje nije u pitanju svijet, već naše duše. Duša je jedina ulaznica za vječnost. Nećemo na onaj svijet nositi zemlju i saksije sa cvijećem, već mirišljavu dušu našu, dobra djela i želju da budemo sa dobrima u društvu.
“Vajtsnejk”
Zanima me, kako Vam je bilo svirati prije benda “Vajtsnejk”?
PEJAKOVIĆ: Bilo je dobro, hvala “Vajtsnejku”. Što se tiče svirki, vidimo se u Domu omladine, u sali Amerikana, 2. i 3. decembra. I, vidite, pola intervjua smo potrošili na nebitne stvari, a na sviranje, na muziku, na radost koju dijelimo sa publikom, na sve ono što se dešava u vezi sa bendom i posljednjim albumom ostavili smo za kraj, kao usput. Zato nam je tako kako nam je.
/Glas Srpske/
